Ako su nezadovoljnici jedini dobročinitelji svijeta – a netko mudar je rekao da jesu – zašto bismo od ljudi pravili zadovoljna goveda koja spokojno žvaču sijeno kakvo im je netko drugi utrpao u jasle? Nedosljedni čovjek i političar Ivan Vrdoljak predlaže baš to. On bi, kaže, svom sinu zidaru ukinuo povijest. No, niti on ima sina zidara niti je povijest moguće ukinuti. Neka se stoga okani ćorava posla, ostavi na miru zidare i đake drugih strukovnih škola. Ove koji tek počinju učiti posao, a i sve one koji su posljednjih desetaka godina sazidali vile i viletine političarima širom lijepe naše (a još više njihove!).
Nije neobično što bi Vrdoljak đacima strukovnih škola ukinuo predmet povijesti (a od njihovih nastavnika povjesničara na brzinu proizvodio informatičare). Osviješteni su malo kome potrebni. Oni znaju zaključivati. Oni razmišljaju za koga će glasati. A da bi netko mogao zaključivati mora imati odgovarajuće pretpostavke za to, raspolagati informacijama. Ivan se valjda pita što će kome, u informatičko doba, informacije iz drugih izvora. Pa sve piše na googleu!? A ja se pitam hoće li djecu, ako ukinu povijest u stručnim školama, i dalje poučavati da je povijest učiteljica života. I hoće li političari prestati ponavljati kako su oni koji ništa ne nauče iz povijesti osuđeni da tu povijest ponavljaju? No lako bismo s poslovicama, koliko god bile istinite uvijek ostaju u sferi narodne mudrosti koju, iako je sto posto precizna, uvijek trpaju u pjesničko-sentimentalnu kategoriju.
I muči me što ćemo s činjenicom da je i prije ovoga „zidarskog“ prijedloga već ukinuto sve što se ukinuti dalo u smislu povijesti i samosvijesti. Radnike su najprije „preveli“ u djelatnike (one koji su, prema rječniku sinonima, od utjecaja), iako oni ne utječu ni na što; oni samo rade. Dok djelatnici sjede u ugodno rashlađenim uredima, a zastupnici parlamenta izbjegavaju čak i to jer su „potrebni na drugom mjestu“, radnici se kuhaju na 35 i više stupnjeva u građevini, cestogradnji… u raznim mogućim i nemogućim uvjetima. Sada ih žele „rasteretiti“ informacija baš kao što su ih rasteretili vlasništva nad mnogo čime.
Povijest se ukinuti ne može, oko nje se samo mogu lomiti koplja – kakva je kome bila. Kakva god bila povijest naša je – ljudska, mi stvaramo nju, a ona nas.
„Stručnjaci“ za povijest poput Ivana Vrdoljaka odbacuju je kao predmet jer im je mrska pomisao da bi se zidari koji zidaju njihove nezarađene viletine mogli zamisliti dok zidaju. Ili još gore, štogod ih upitati. O prošlosti ili o budućnosti.
Budućnost je uvijek daleka, a i povijest se takvom često doima, no sadašnjost je više nego bliska, u njoj se postojeća politička žgadija može dugoročno održati samo pod pretpostavkom da „raju“ koja za njih i umjesto njih radi onesposobe – neznanjem.
Da je to najbolji potez odavno je shvatila Amerika, koja je svoju raju obasula raznim dobrobitima kojima su ih materijalno opteretili, a politički „onesvijestili“. Najprije im prikače kredit za obrazovanje (kod nas nekad besplatno!), a potom, kad se zabrinuti Amer počne pitati hoće li ga uspjeti isplatiti prije mirovine uslijede nove ponude. „Na pladnju“ stiže – kredit za kuću ili stan, kredit za namještaj, kredit za vjenčanje, potom – kredit za otplatu kredita.
I kod nas je za sve kriv upravo sličan „pladanj “ koji je, uz daleko veće kamate, uvaljen našoj radničkoj klasi. Bilo je lako zavidjeti Amerikancima, priželjkivati sve odmah „na pladnju“. No s pladnjem nije ni Amerikancima, kamo li nama, stiglo olakšanje već, naprotiv – besane noći. Kako ostati tako dugo živ da uspiješ otplatiti sve te kreditne „divote“ na kojima smo zavidjeli onima u tzv. razvijenom svijetu? Nikako. Nekima nikako ne uspijeva. Dobrobiti minusa i kredita za preživljavanje mnogima su već došli glave. A doći će i cijelom razvijenom svijetu koji u ime razornog napretka potomcima ostavlja uništenu majčicu zemlju.
Ova teza o pladnju ujedno je moj odgovor svima onima koji se čude što smo se s takvom lakoćom nedavno okupili da bismo podijelili zajedničku radost i tugu, a nismo u stanju u većem broju poduprijeti traženje pravde. Na okupljanju koje bi možda moglo nešto pokrenuti na bolje u našem životu i u životu ove države. Ne na okupljanju „protiv“ već „za“.
A kako bismo i mogli? Kako prosvjedovati s teškim teretom minusa i kredita za otplatu pod budnim okom onih koji odlučuju tko će i koliko raditi, dok se (najčešće) radi na određeno vrijeme, dok su plaće i mirovine takve kakve su. I dok se radništvo bori za bolji život – drugih ljudi. Onih koji su, npr., zahvaljujući menađerskim kreditima postali vlasnici naših sredstava za proizvodnju i pomalo upravitelji naših života. I koji se ne stide što su dobivene kredite za preuzimanje dotad radničkih poduzeća otplaćivali – iz „buduće dobiti“ tvrtke ?!. Preuzeli su ih badava i potom prodali, ako ih nisu upropastili.
Ni s jedne strane ne stiže prijedlog rješenja – kako spriječiti da još dublje potonemo. S tim u vezi imam protuprijedlog Ramljakovom – umjesto đacima strukovnih škola, povijest i povijesne teme ukinuti/zabraniti zastupnicima, predstavnicima naroda na svim razinama. Zamislite u kakvoj bi se nevolji oni našli kad više ne bi mogli posegnuti za „dokazima“ kako je za postojeće stanje u državi, županiji, općini, gradu, mjesnom uredu kriv netko iz 1941., iz 1945 ili iz nekog drugog prijelomnog datuma? I koliko bi puno vremena tada imali da osmisle gospodarska rješenja zahvaljujući kojima bi se nagrađivali rad i nadarenost, a ne nerad i mešetarenje.