O lišću, toleranciji i (ne)redu

Jesen je, a ne proljeće, izvor života. Jer, kako bi lišće prolistalo kad ne bi najprije uvenulo? Zgodna misao, zar ne? Nije moja, ali je jako volim i ovdje služi kao uvod u kratku priču o lišću i toleranciji.

U čudu gledam ženu koju sam zatekla kako pod našu živicu prebacuje lišće koje je pomela na cesti uz svoju živicu. Moja prisutnost je nije omela ni zbunila. Bez riječi je nastavila posao uvjerena da ne radi ništa loše. Načelno se s njom slažem jer što bi se reklo, „žena dela reda“. A red je, u pravilu, nešto veoma korisno. Nije mi rekla „suseda, metem vaše lišće“, kao što je to mojoj prijateljici rekla njezina susjeda, ali da je i baš to izgovorila spremno bih se bila složila. Lišće je uistinu moje, s drveća u mom vrtu kojeg ima puno više nego u drugim vrtovima u susjedstvu. Nameće se, dakako, upit – ne pretjerujem li ja malo (ili čak puno?) i s količinom drveća i lišća. Ako stvari sagledate iz perspektive susjede – pretjerujem. No, ako „problemu“ priđemo iz perspektive prirode i životinjica koje prebivaju u vrtu – ne pretjerujem. Pticama drveće i grmlje omogućuju da se sigurno gnijezde te da, kao i jež sa svojom obitelji, uspješno prezime (doduše uz moju pomoć ). Uz to, ljudskom oku godi ljepota drveća dok ono presvlači svoje halje kroz godišnja doba. Posebno su lijepe u jesen i u proljeće. O koristi od kisika da i ne govorim. Priznajem ne pravi „nered“ samo naše lišće; s visoke penjačice na ulazu koja je uporište našla na boru i okitila ga, baš kao božićnim/novogodišnjim ukrasima, cijelog ljeta opadaju ružičasti cvjetovi. Ja ih gledam s divljenjem. Da nisam uočila volju s kojom moja susjeda mete i njih nikad ne bih saznala koliko je moja ljubav prema prirodi drugima naporna. Mislila sam, naime, da svi uživaju u cvjetnom tepihu kao ja. Znam, neki čitatelj već gunđa – da, u vlastitom cvjetnom tepihu, a ne u onom kojeg mi mimo volje prostre netko drugi. Red je red. Mora se znati što je čije. Vlasništvo je nepovredivo. Upravo je s tim uvjerenjima očito, u obližnjem selu, nagrđena jedna predivna crnogorična živica. Šećući tuda uvijek iznova se pokušavam dosjetiti razloga zbog kojeg je vlasnik susjednog zemljišta odabrao da umjesto u predivno zelenilo gustih tuja gleda u debele, ružne patrljke preostale nakon što je otpilio sve grane koje su zahvatile zračnu zonu njegova vrta. Ili, još preciznije – mračnu zonu ljudske netolerancije. Kako se ona nastani u čovjeku? Vjerojatno tako što je nekim ljudima lakše posvađati se s tujom, s lišćem, s cvijećem nego utvrditi zašto im je zapravo tijesno u vlastitoj koži. Poznato je da je svijet u očima promatrača. A puno je očiju i svjetova. Dobro je bar pokušati zamisliti kako svijet izgleda drugim ljudima. U to ime vraćam se svojim grijesima. Svjesna sam da mi red ne znači isto što mnogim drugima.

Iz tog razloga je i moja živica prilično razbarušena pa me stalno pitaju kada ću je srediti. A ja je volim baš takvu, divlju, neukroćenu škarama i šarenu. Ne sviđa mi se pretjerano sređeni, „pometeni“ svijet i život, ali ipak sam si obećala danas – u ime tolerancije – da ću se potruditi usvojiti nešto više navika povezanih uz metlu. Ali susjedi i drugim vrijednim ljudima ipak predlažem da umjesto za metlom češće posegnu za fotoparatom i snime ljepotu jeseni ili da naprosto sjednu i zagledaju se u nju, umjesto da troše silnu energiju kako bi se ispod predivnog tepiha od lišća zabijelio – goli asfalt. Da bi potom lišće svih nijansi žute, smeđe i crvene skupili na hrpu i zapalili ga da dimom truje i atmosferu i ljude. A da se samo malo strpe, za koji dan vjetrovi bi učinili svoje. Još malo pa bi im pomogao i snijeg. Odlazi još jedna godina…

 

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)
Facebook Comments

No announcement available or all announcement expired.