ZORAN ŠPRAJC ‘U ove četiri godine samo mi je dvoje političara odbilo gostovati, i nije da mi fale. Zoltan Kabok? Ne može se prdnut i stisnut, jelte’
Dvije godine zaredom dobitnik je Zlatnog Studija za TV voditelja godine. Od svih informativnih emisija RTL Direkt ima najmlađu publiku, a njegov voditelj je nakon gostovanja Tonija Selmanija u emisiji počeo vježbati ‘pet tibetanaca’
On je ‘simply the best’, kažu čitatelji Jutarnjeg lista koji su ga drugu godinu zaredom izabrali za najboljeg televizijskog voditelja u Hrvatskoj. Zoran Šprajc, koji je u izuzetno jakoj konkurenciji doma prije dva tjedna odnio već drugi Zlatni Studio, otkriva zbog čega je zapravo pobijedio, kako je proslavio nagradu, te povjerava hoće li se, nošen tolikim glasovima, sada možda i politički angažirati.
Kakav je osjećaj kada vam drugu godinu zaredom publika svojim glasovima dodijeli Zlatni Studio za najboljeg TV voditelja?
– Možda je to najbliže osjećaju kad nakon dugo vremena zagrizem komad moje najdraže cheesecake torte i tijelo mi preplavi golema sreća i užitak pa se trudim taj komad torte polako i s guštom pojesti, da mi zadovoljstvo traje što duže. A Zlatni Studio donosi još više zadovoljstva, jer tortu si mogu priuštiti kad god je poželim, a ovakvu nagradu možeš dobiti samo ako je zaslužiš. Pa kad je još zaslužiš dvaput zaredom, nema tog slastičara koji može pripremiti takvu slasticu.
Koliko nagrada je RTL Direkt osvojio u 4 godine postojanja?
– Ovaj Zlatni Studio mi je peta velika medijska nagrada publike, pa je tu i nagrada HND-a za novinara godine, pa onda još četiri, pet manjih, ali jednako dragih nagrada, jer sve su došle po izboru velikog broja ljudi i u velikoj konkurenciji, a prije toga su prošle filtar nekog stručnog žirija. Netko drugi na mom mjestu bi već davno prolupao od silnih nagrada i uobrazio si da nema boljeg na svijetu, ali život me je naučio da je danas tako, a sutra tko zna kako.
Gdje držite sve te nagrade?
– Ove najveće i najljepše su posložene na prozoru u dnevnom boravku, ne zato da bi se hvalio susjedima, nego ih je lijepo vidjeti kad se kroz njih lome zrake Sunca pa lijepo pristaju u moj kućni ambijent. Kad me uhvati neka kriza s poslom, bacim pogled na njih pa se sjetim koliko je nervoze bilo u svakoj godini u kojoj sam ih dobio, pa se, eto, na kraju sve sretno završilo.
U finalu Zlatnog Studija bila je i emisija RTL Direkt. U čemu je tajna uspjeha?
– Taj fenomen ni meni nije objašnjiv, ali jedan od razloga vjerojatno leži u tome što je RTL Direkt od prvog dana vezan za mene, format je napravljen za mene i nikad se ni u jednoj drugoj emisiji nisam osjećao tako dobro niti je ijedna druga emisija koju sam radio bila tako dobra.
Tadašnji urednik Informativnog programa RTL-a Ivan Lovreček i predsjednik Uprave RTL-a Hennig Tewes htjeli su nešto potpuno drugačije u večernjem terminu, ja sam im se činio kao dovoljno drugačiji i tako smo došli do tog nikad viđenog formata na našim nacionalnim televizijama: mješavine vijesti, reportaža, zabave, politike, estrade, satire, drame, ekskluzivnosti, aktualnosti i svega što čini novinarstvo, medije i život oko nas. Da, rekao bih da je tajna našeg uspjeha što donosimo život, politiku, društvu i Hrvatsku sa svim njezinim lijepim i ružnim stranama. Tako šarenu i divnu i suludu Hrvatsku kako je ja vidim, a tako je očito vide i naši gledatelji.
Kako ste i do koliko sati proslavljali nagradu Zlatni Studio?
– Pa kako i priliči ljudima u mojim godinama, do četiri, pola pet ujutro. Ovi mlađi, poput Zorice Kondže i još nekih su, koliko čujem, ostali do šest, sedam sati ujutro. A bilo je stvarno fenomenalno društvo, od mojih RTL-ovaca, pa do dragih kolega s drugih televizija i raspoložene ekipe s estrade i svih drugih uzvanika koji su manje-više prošli i kroz RTL Direkt. Bilo je tu i pokušaja mrdanja kukova na neke rock and roll taktove i naravno dobre zafrkancije. Ma bilo je svega, bilo je taman kako treba u takvim prilikama biti.
Najavili ste da ćete u slučaju pobjede s ekipom RTL Direkta skromno, smjerno i nadasve zdravo uspjeh proslaviti u vege restoranu uz povrtni shake. Umjesto toga viđeni ste na tulumu Jutarnjeg lista s čašicom pića, koje se baš i ne može proglasiti najzdravijim napitkom.
– Da, da bila je to iskrena namjera, pa sam nakon izlaska s HRT-a krenuo za Tončijem Huljićem računajući da je on primjer zdravog života i zdrave zabave i da ćemo s njim završiti u nekom vege baru, ali eto, više se u nikoga ne možeš pouzdati. Ali OK, i pića koja smo pili u sebi imaju biljnu i voćnu podlogu tako da nismo puno zgriješili.
Koliko ljudi u prosjeku gleda Direkt?
– U ovim zimskim ili jesenskim mjesecima više od 400.000, ali ljeti taj broj padne na oko 200.000. S takvom bazom birača bez problema bi se mogao kandidirati za predsjednika Republike (smijeh).
Razmišljate li o političkom angažmanu?
– Haha. Zasad samo kroz zafrkanciju, a jednom prilikom u dobrom i veselom društvu osmislili smo i predsjedničku kampanju u koju bismo išli s onim autobusom iz filma ‘Tko to tamo pjeva’ i prikladnim sloganom kojeg se, nažalost, iduće jutro nitko nije sjetio pa smo od toga odustali (smijeh).
Koje dobne skupine su vaši gledatelji?
– Od svih informativnih emisija, Direkt ima najmlađu publiku i to je čak i na razini RTL grupe u svijetu mali fenomen pa dolaze njihovi direktori da vide o čemu se tu radi, ali nije ni nama jasno pa im nemamo što ni reći (smijeh).
Koliko je teško četiri puta tjedno iz večeri u večer publici servirati zanimljive teme, dovoditi aktualne goste i uvijek biti svjež i originalan?
– Lagao bih da kažem da nije teško. Hrvatska nije Amerika, ali taman kad pomislim da ćemo imati dosadan dan, dogodi se afera, glupost, bizarnost ili zanimljiv politički ili društveni događaj koji oplemeni emisiju, a mene inspirira za komentar, gosta ili zafrkanciju. Hrvatska je čudo jedno, tako mala zemlja, a tako puna zanimljivih ljudi , događaja i tema.
S kakvim osjećajem odlazite na posao? Imate li nervozu i grč u želucu pitajući se ‘što ćemo danas’?
– Svako jutro se budim s tim pitanjem i tom nervozom, ali sad nastojim malo raditi na sebi i sam sebe smiriti da nije smak svijeta ako emisija bude ‘obična’. Mislim, ni obično nije loše, baš zato što je stalno nešto neobično, pa i obično može biti neobično.
Nedavno ste obećali da ćete obrijati bradu, a napomenuli ste i da biste možda trebali izgubiti pokoji kilogram, ali da ne vjerujete da ćete to uspjeti. Jeste li možda razmišljali o tome da primijeniti savjete svog gosta Tonija Selmanija koji vam je pred svima pokazao kako se može vježbati i u televizijskom studiju?
– Ne volim si dizati visoko letvicu i davati obećanja koja ću teško ispuniti, ali, eto, nakon Tonijevog gostovanja počeo sam i ja svako jutro malo razgibavati obamrle mišiće, ne baš dva sata poput gospodina Selmanija, ali u dvadeset minuta odradim vježbu ‘Pet tibetanaca’, i koliko god bilo teško ujutro se natjerati na par vježbi, toliko se nakon njih bolje osjećam. Sad je ideja pokušati se vratiti na fitness, ali to je još u sferi misaone imenice, a i to me već izmori.
U svojoj emisiji nimalo ne štedite političare. Zamjeraju li vam to?
– Nemam pojma i ne zamaram se time. Ako hoće doći – dobro, ako neće – opet dobro. Jedini od pozvanih koji se u ove četiri godine nisu odazvali su Bruna Esih i Gordan Jandroković, ali nije da mi fale.
U rubrici ‘Vijesti iz našeg sokaka’ potkačili ste Mirjanu Hrgu koja odnedavno radi kod predsjednice, te Zoltana Kaboka, novog glasnogovornika HDZ-a. Kabok vam je zamjerio, rekavši da to nije kolegijalno ni profesionalno.
– Bila je to dobrohotna zafrkancija, žao mi je što se Zoltan nafurio, ali morao bi znati da u trenutku prelaska u HDZ više nije nikakav moj kolega, nego kolega svojih kolega u HDZ-u koji je kao takav podložan javnoj kritici kao i drugi njegovi kolege u HDZ-u i ostalim strankama. Ne može se prdnut i stisnut, jelte. Osim toga, bivši kolega Kabok je iz nekog razloga žurno želio otići s HRT-a pa je inzistirao i molio da ga primimo na RTL, a onda je, nakon što smo ga primili i udomili kao svoga rođenoga i dali mu sve moguće uvjete za pošten i slobodan novinarski rad, nakon par mjeseci u sebi otkrio glasnogovornički talent i otišao u HDZ. Ne znam što u kolegijalnom i profesionalnom smislu može biti nekolegijalnije i neprofesionalnije od toga. Ali to je sad njegova briga, a on je briga HDZ-a, sretno njemu s njima i njima s njim.
Nedavno ste, vezano uz prilog o vazektomiji, nanovo naglasili kako ste se i sami podvrgnuli tom zahvatu…
– Volim razbijati predrasude jer je naše društvo puno predrasuda i to uglavnom sebi na štetu. Tako je i s vazektomijom. Ako ste realizirali svoje očinske i majčinske nagone to je apsolutno najsigurniji, najjednostavniji, najzdraviji i za seksualni život parova najbolji način kontracepcije pa me iznenadilo da se u zadnjih petnaest godina nismo makli od tek nekoliko muškaraca godišnje koji se na nju odlučuju.
Zbog predrasude da muškarac time sebi dira u neku imaginarnu ‘muškost’ žene se trpaju s hormonalnim tabletama i spiralama, moraju ići na podvezivanje jajnika ili pobačaje, narušavaju si i fizičko i psihičko zdravlje, samo da njegova ‘svetost’ ne bi bila oskvrnuta. Nastojim popraviti društvo, kad god mogu, gdje god mogu. Eto, zato govorim o tome i zato se valjda i bavim ovim poslom.
Kakav je Zoran Šprajc privatno?
– Nije tip kojeg biste zamijetili u birtiji ili u nekom društvu. Ovaj mi posao donosi dovoljno pozornosti pa u privatnom životu volim pozornost poklanjati drugima, slušati i gledati ljude oko sebe, s njima se zabavljati, smijati, učiti…
Imate troje djece: 19-godišnju Franku, godinu dana mlađeg Mirona i 15-godišnjeg Darjana. Hoće li se netko od njih u životu baviti novinarstvom ili imaju drugačije interese?
– Na sreću ne vidim da se itko od njih ima namjeru baviti ovim uzaludnim poslom: sinovi su skloniji prirodnim znanostima, a Franka društvenim, ali OK, u tim godinama ni ja nisam imao pojma čime se želim baviti, a sigurno nisam mislio da ću se baviti novinarstvom. Čak i kad sam upisao novinarski fakultet, bilo je to tek tako, da se nešto studira. A eto onda, vidi vraga…
Zašto kažete da je novinarstvo uzaludan posao?
– Dobro, možda nije uzaludan, ali je svakako precijenjen. Ako netko ulazi u njega s nadom da će promijeniti svijet, neka tu nadu odmah ostavi na vratima. Svijet se mijenja bez obzira na to što mi o njemu mislili, pisali, govorili. A ponekad mi se čini da se ne mijenja ništa, kao da živimo jedan beskrajan dan u kojem se izmjenjuju uloge, ali radnja ostaje ista. Ali eto, ako nemate i ne znate ništa pametnije raditi, dobro je i novinarstvo. (jutarnji.hr)