‘Prvo nisam bila svjesna da sam izašla iz kome, zatim sam shvatila da sam za to vrijeme komunicirala s preminulim ljudima. Uvjerena sam da me jedan od njih i spasio’

PROBUDILA SE POTPUNO ZDRAVA, A DAN ZAVRŠILA KLINIČKI MRTVA

Kad sam se probudila nisam bila svjesna koliko je vremena prošlo. Čak nisam znala ni izgovoriti riječ aneurizma, pleo mi se jezik. Iako sam bila potpuno svjesna, sjećala sam se svega što se dogodilo taj dan, što sam još morala napraviti i koga sam trebala vidjeti, počinje svoju priču zagrebačka odgajateljica Ljiljana Ivković (57). Sjedimo u njezinom malom, ali veselom uredu u dječjem vrtiću Zapruđe. Prvi dio razgovora nije mogla nahvaliti svoje radne kolege, atmosferu i sve ljude koji su joj nakon tog dana u veljači 1999. ušle u život.

Doživjela je puknuće aneurizme u mozgu, bilo je to 8. veljače 1999., operacija je trajala sedam sati, ishod je bio vrlo neizvjestan. Prognoza koju su dali liječnici – ako preživi tko zna kako će ona i njezino stanje izgledati.

“Otvorila sam oči i prvo ugledala brata. Njemu sam rekla da nisam stigla po nećaka, njegovog sina. Rekla sam i da trebam obavijestiti društvo s kojim sam se trebala naći navečer. Pa nisam ja neozbiljna. Onda je došla i moja kolegica s posla. Kazala sam joj da ću napisati tekst za predstavu. Sve ćemo odraditi, samo mi danas nije nešto dobro. Potapšala me po ramenu. ‘Samo ti spavaj draga, bilo je to prije sedam dana, ti si se probudila iz kome”, opisuje Ljiljana kako je nakon sedam dana, potpuno nesvjesna koliko je vremena prošlo, njezin mozak stao točno tamo gdje je ona pala. Kada su joj objasnili što je proživjela shvatila je i sama da je doživjela kliničku smrt.

Tog dana kada se sve dogodilo, bio joj je posljednji dan bolovanja. Imala je gripu, ozdravila je i sutra se trebala vratiti na posao. Posljednji dan bolovanja odlučila je kvalitetno iskoristiti.

“Probudila sam se, čekao me jedan prekrasan dan koji sam trebala provesti s nećakom. Navečer sam imala dogovor s jednim društvom. Gdje ćeš ljepše. Ustala sam se i otišla u kupaonicu. Kada sam tamo bila eksplodirala mi je bomba u glavi”, prepričava Ljiljana dok se i danas s obje ruke drži za glavu i na samo sjećanje napravi bolnu grimasu.

Ovako sam se držala. Kao one staklene vaze koje popucaju, kao razbijeno staklo, imala sam takav osjećaj da mi je to glava. Stiskala sam ju. Gledala sam, što mi se to događa. Ja sam se probudila potpuno zdrava.
Kako je imala prekrasan dan pred sobom nije razmišljala da joj se dogodilo nešto tako ozbiljno, pogotovo s mozgom. Kaže, gdje ćeš u 37. godini razmišljati o takvim stvarima, koje se uglavnom događaju starijim ljudima.

Svojom peglicom sama došla do bolnice
“Kada mi ni nakon četiri sata nije prestala glavobolja, kad sam vidjela da mi se kapci spuštaju, da sve manje vidim odlučila sam potražiti pomoć. Sjela sam u svoj auto, svoju peglicu, i odvezla se u bolnicu Sveti Duh. Tamo mi je liječnik, specijalist otorinolaringolog rekao da je to – glava. Ja nisam htjela ostati. ‘Pa što, glava, proći će od jedne tablete. Otišla sam u vrtić koji je bio preko puta, tamo sam tada radila. E tamo sam se i onesvijestila, to se dogodilo u prostorijama uprave, ne pred djecom”, ispričala je Ljiljana i kaže dalje pojma nema.

U nesvijest je pala oko podne i pol. Probudila se nakon sedam dana, vani je bio sumrak. Njezin mozak povezao je to i bila je uvjerena kako joj nije bilo dobro nekoliko sati, da se probudila istog dana. Nakon što je shvatila ozbiljnost situacije malo je drugačije gledala na ono što je isprva mislila da je san.


“Ne znam je li to bilo prvi, drugi ili peti dan, samo znam da je bilo. Taj dan kad mi se to dogodilo bio je sprovod od mame mog velikog prijatelja, ja nisam mogla doći na njega. U komi sam s njom razgovarala. To je mene jako potreslo kasnije. Razgovarala sam s njom i tješila ju. Rekla sam joj da ju razumijem, da je nju boljelo. ‘Vidite i mene sada boli!’ Sjećam se te rečenice, znam da sam razgovarala s njom, ali nju nisam čula. Ona je bila bolesna, umrla je i ja sam je tješila. I u komi sam bila svjesna da sam ja bolesna”, živo se do danas sjeća onoga što je doživjela dok je bila na rubu života i smrti Ljiljana.

Sada kad razmišlja, sretna je što u nesvijest nije pala dok je vozila auto, u prometu. Pitali su je kako je mogla voziti, kaže mogla je, to je sve funkcioniralo. Smatra da je odlaskom u bolnicu reagirala na vrijeme. Hitnu nije zvala. “Jer, što da kažem, što bi mi bilo? To su možda sinusi, boli me glava – koga ne boli glava?”

Osim razgovora s pokojnom majkom dobrog prijatelja, koja je umrla tih dana, Ljiljana je imala još jedno neobjašnjivo iskustvo. Neobjašnjivo znanošću, iako je njoj jasno što je to bilo.

“Imala sam jednog prekrasnog dječaka u svojoj drugoj generaciji, koji je nažalost s 11 godina umro. Ja sam ga beskrajno voljela, u vrtiću smo imali jednu posebnu vezu. Kad mu se dogodila ta bolest, mene je to užasno unesrećilo, kad je umro… što da vam kažem, tuga beskrajna.”

U komi sam ga vidjela kao jednu svjetlost. Sigurna sam. Nisam ga fizički vidjela, nisam ga čula, ali on je sve to vrijeme bio sa mnom. On je meni dao svoju svjetlost, bila mi je iznad glave. Usudim se reći da sam i zbog njega preživjela, on mi nije dao da odem.
“Znate, kod mene je bila jako teška situacija, rekla bih da je on moj anđeo čuvar i ta njegova svjetlost mi je pomogla da preživim tu komu”, opisuje Ljiljana. Nakon buđenja pustio ju je, kako tumači, da se bori dalje. U ta dva susreta sigurna je da su se dogodili, kad ju je posjetila majka dječaka ispričala joj je što je doživjela.

Na pitanje što nakon svog iskustva misli – postoji li život nakon smrti? Odgovara potvrdno. “Apsolutno postoji, samo ne mogu još definirati, gdje je taj svijet? Stvarno ne znam gdje je taj svijet. Nekad pomislim da je to bio samo san, jer i u snu nam se svašta nešto događa. Ne želim se opterećivati time, vozim svoj film dalje. Ne živim u tome, okrenula sam se prema sutra. Ja i dalje beskrajno volim tog dječaka i zahvalna sam mu, tužna sam i za tetom koja je preminula, ali život ide dalje”, zaključila je.

To što se dogodilo je stanje, a ne bolest
Pred njom je bio višegodišnji oporavak, brojni izazovi da se izvuče iz teškog fizičkog stanja koje je puknuće aneurizme prouzrokovalo. Nakon svega ona nema strah od budućnosti. “Ne bojim se, ali bolje je ne znati što te čeka. Mislim da je lakše meni koju je samo ‘presjeklo’, nego da sam znala pa da sam to iščekivala”.

A kad je došla na operacijski stol s aneurizmom koja se razlila po centru za motoriku, laički kaže – bila je već otpisana. Jedan od onih koji su imali najviše vjere da bi ipak moglo tu biti nešto bio je njezin kirurg. Kaže, stvarno su se potrudili i minimalizirali štetu. Prvih šest mjeseci bila je potpuno nepokretna, nije gledala na desno oko, kapak joj je bio zatvoren. To su uspjeli savladati zahvaljujući predanom radu liječnika, medicinskih sestara i fizioterapeuta u Krapinskim toplicama, Ogulinu i Zagrebu, koji su pronašli pravu terapiju i uspjeli vježbama podići kapak, a kasnije i vratiti cijelo tijelo u funkciju. “Puno je tu borbe, truda i boli… Ali kad imate oko sebe dobre ljude onda je to puno podnošljivije”.

Ona cijeli svoj put oporavka veže uz pomoć vlastite obitelji. “Čim prije shvatiš da ovo što ti se dogodilo nije bolest nego stanje, bit će ti lakše! To je rečenica koju mi je mama rekla čim sam se probudila iz kome i koju uvijek volim istaknuti. I sve što prolazim posljednjih 20 godina stvarno doživljavam kao stanje”, kazala je.

Nakon završetka bolničkog liječenja vratila se u rodni Ogulin, u roditeljsku kuću na ostatak rehabilitacije, bila joj je potrebna svakodnevna skrb, posjeti fizikalnoj terapiji, podizanja tonusa mišića, vraćanja funkcije pokreta. To nije mogla sama u podstanarskom stanu u Zagrebu. Vratila se u obiteljsku kuću, tu su uz majku i oca bili njezin brat, šogorica i nećak.

“Dok sam još imala zatvoreno desno oko, i teško pokretna uhvatila me teška depresija. Međutim tata je rekao jednu rečenicu: ‘Hajde radi nešto, piši nešto. Bit će ti lakše, vrijeme će ti prolaziti u nekim drugim mislima.’ I ja sam tako počela stvarati svoje korake u pisanju, iako sam i prije pisala za potrebe vrtića, posla, nije to išlo u tom smjeru”, istaknula je Ljiljana i drugu rečenicu koja joj je uvelike pomogla u oporavku i tome da ona danas, iako s dijagnozom hemipareze lijeve strane, sasvim samostalno živi, radi i funkcionira.

‘Prvo mora sama probati pet puta’
Oporavak je trajao pet godina, kaže imala je sreću u činjenici da je njezina majka viša medicinska sestra na neuropsihijatriji, stručnjak u kući koji je odmah znao što joj treba. A to je – vježba, vježba, vježba. Tako je mama, svima u kući prije Ljiljaninog dolaska izdala vrlo važne upute.

“Molim vas nemojte joj od prve pomagati. Mora svaki radnju probati pet puta sama, ako ne proba sama, nemojte joj pomoći, jer ona mora početi vježbati. I prošlo je tako neko vrijeme, bila sam u kuhinji s nećakom. Stavljam pregaču oko sebe i ne mogu je zavezati. Ne mogu rukom otraga. Kažem nećaku: ‘Ajde zaveži mi ovo!’ On mene kao iz topa pita: ‘Jesi probala pet puta?’ A ja naivno kažem da nisam. On odmah ode na balkon i preko cijelog dvorišta vikne: ‘Bakoooo, Ljilja me traži da joj pomognem, a nije probala pet puta!”, smije se Ljilja na komične situacije s malenim nećakom, istim onim s kojim je trebala provesti taj dan kada joj se dogodila nesreća.

Sjećam se kad je nećak rekao: ‘Glupa je ta tvoja bolest!’ Znate, bila sam uvijek u pokretu, stalno sam se s njim igrala, mogla sam trčati. To više nisam mogla.
Mnogo je komičnih situacija koje su njezina obitelj, ona i svi s kojima je radila na oporavku okretali na šalu. Tako je prvom prilikom kad je sjela na bicikl otišla na cestu i odvozila tri kilometra. “Još uvijek vidim začuđena lica mojih terapeuta kad su me vidjeli da sam otišla na cestu. Ni hodati ne mogu, ni ići niz stepenice, a sad vozim. Fizioterapeut iz toplica kojeg sam sva važna obavijestila što se dogodilo, zezao me jesu li mi stavili pomoćne kotače”, s osmijehom se prisjeća jednog od najtežeg razdoblja života.

Bicikl vozi i danas, kaže, čak joj je i lakše za zglobove od hodanja. “Pošto nemam ravnotežu, kad puše vjetar, doktor me zeza da si kuglu zaveže, za nogu. Znate i ta šala i veseli duh, kao i svi ti dobri ljudi na koje sam naišla, zaslužni su da sam ja danas ovako dobro”, kazala je.

U međuvremenu je izdala svoju prvu knjigu ‘U stihu i rimi o davnoj davnini’, to su prepjevane priče Ivane Brlić-Mažuranić, njezine Ogulinke.

Nakon pet godina intenzivnog oporavka vratila se i na posao. U vrtiću ona više ne može imati samostalnu grupu, ali zato razvija u suradnji s kolegama različite projekte i programe, surađuje s kolegicama koje imaju grupe. “Apsolutno sam u radu s djecom, ali ne više kao nekada, normalno ne mogu trčati. Tražim teme koje će biti interesantne, ono što odgajatelji i inače rade, želim to malo još razraditi. Moj rad i njihov rad je jedna cjelina. Radim više sa starijim skupinama koje se mogu kretati po vani, idemo zajedno u šetnje, na predstave. Radimo na toleranciji, prevenciji, povezivanju vrtića s lokalnom sredinom, provodimo projekte. Povrh svega onoga što pišem, ponekad i izdam slikovnicu”, opisala je što radi. Danas je jako aktivna u svom Dječjem vrtiću Zapruđe, u kojem je našla savršen kolektiv i razumijevanje.

Izdala je brojne knjige, uz prvu s kojom je htjela djeci približiti čaroban svijet Ivane Brlić-Mažuranić, napisala je i slikovnice ‘Stop brzini, oprezno u promet kreni’ – koju su kolegice iz vrtića prilagodile i za slijepu i slabovidnu djecu. Zatim ‘Let leptira ogulinskim krajolicima’, autorica je stručnog priručnika za odgajatelje, urednica slikovnice ‘Leove priče o prijateljstvu’ koju je također napravila u suradnji s kolegicama. Zahvaljujući svom nećaku i njegovoj prijateljici priča o Regoču je prevedena na kineski.

“Ne može čovjek sam, to uvijek govorim. Ako imam ideju, a nemam s kim raditi, ne mogu ništa. Ili imam hrpu ljudi oko sebe, ali nemamo ideju, opet ništa. Ja sam se našla u jednom stvarno dobrom spoju”, zaključila je Ljiljana Ivković. (jutarnji.hr)(foto:100%hr/OGportal)

Facebook Comments