Vjerujemo da će  Ogulinci ponovo pokazati svoje dobro srce- pomozimo Smilji i njenoj djeci

U sinoć emitiranoj emisiji “Provjereno” imali smo priliku vidjeti još jednu tužnu priču.

Ali, ovog puta još smo potreseniji, jer se radi o našoj bivšoj sugrađanki Smilji, iz Otoka Oštarijskog, koja je do udaje živjela u našem gradu.

Stoga smo odlučili prenijeti ovu priču Nove TV i vjerujemo da će  Ogulinci ponovo pokazati svoje dobro srce.

“Tragedija joj uzela oca i razdvojila je od majke i brata: “Znam se nekada rasplakati jer su mama i brat zajedno, a ja sam tu”
Smilji i njezinoj djeci, desetogodišnjoj Ani i sedmogodišnjem Ivanu, tragedija je uzela supruga i oca. Smilja je zbog cerebralne paralize praktički zatočena na katu kuće i rijetko može sići niz stepenice. Zbog toga se Ane preselila kod svoje tete, u 20 kilometara udaljeno selo, daleko od brata i od mame. Iako je Ani lijepo kod tetke, djevojčica sanja, kako joj se sada čini, neostvariv san.
Smilja i njezin sin Ivan žive u unajmljenom stanu u kojem je, unatoč peći na drva, hladnije nego vani. Umjesto slika, na njihovim su zidovima fleke od vlage.
“Zimi je jako hladno i prozori su nikakvi. Voda je nikakva”, rekla nam je Smilja Knobloch.

Često je mutna, smrdi i nije za piće. Nije ni za higijenu, ali to su u ovoj priči tek male brige. Ona, suprug Ante, desetogodišnja Ane i sedmogodišnji Ivan oduvijek su živjeli skromno, ali im je život bio lakši dok su svi bili na okupu.

“Bio je prije kakav je bio. Dobar je bio, a što se desilo, desilo se. Tu jesam, ostavio me tu”, priča Smilja.
Ne stigne ni razmišljati o tome koliko joj je zapravo teško. Kada je prije 42 godine došla na ovaj svijet, Smilja je dobila doživotnu suputnicu – cerebralnu paralizu. Operirana je dva puta, a stanje joj se s vremenom samo pogoršava.

“Padam, zapnem, onda padnem. Nema me tko dignuti”, rekla je.

Ivan joj pomaže koliko može, ali njegovo je da se igra, a ne da brine odrasle brige. Kada živiš na prvom katu, do kojeg vodi oko 20 stepenica, snalaziš se kako znaš.

Radi sve kako se ne bi morala spuštati. Prije je spuštala uže za koje joj je pekar zakvačio kruh da ga može dignuti do stana, a sada joj je lakše jer kruh više ne kupuje. Umjesto toga mijesi kruh i sama ga peče, što joj je i jeftinije.

Vodi se računa o svakoj kuni. Iako je završila za krojačicu, Smilja nema ni dana radnog staža. Njezina obitelj živi od socijalne pomoći, ali gladni nikada nisu.

“Uvijek imamo jer uvijek tetka donese. Sve istovare”, rekla je te dodala: “Ona mi je sve u životu sad i da nema nje, ne znam kako bih.”

Od staroga života ostale su samo fotografije i uspomene
Prije sedam mjeseci ona i djeca ostali su sami. Bilo je to tek obično nedjeljno poslijepodne. Ane i tata bili su u crkvi, za ručak se spremao roštilj, a onda je sve stalo.

Svaki put kada uđe u šupu u kojoj si je oduzeo život, rekla nam je Smilja, gubi tlo pod nogama. Od staroga života ostale su samo fotografije i uspomene. Njezin se Ante brinuo za obitelj, pomagao joj oko svega što sama nije mogla.

Pio je, priznala nam je, i zbog toga nije uvijek bilo lako. Jedno je vrijeme bio i na liječenju, ali ni sanjati nije mogla da će tako nešto napraviti. Sebe je možda spasio, ali njih je, kaže, obilježio za cijeli život. Osim muža, Smilji nedostaje i njezina Ane.

“Nije sa mnom, a ja bih željela da mi budemo svi skupa”, kroz suze je rekla Smilja.

Treći je razred Ane upisala u oko 20 kilometara udaljenim Lipovljanima. Od jeseni živi kod tete Snježane i njezine obitelji. Bio je to korak na koji se Smilja teško odlučila, ali svjesna je da je tako bolje.

“Nije joj mogao pokazati za učiti, nisam joj ja mogla pokazati jer nisam znala neka njihove gradiva, a onda je tamo otišla. Tetka ju je uzela k sebi da joj može pomoći, da zna nešto i sad zna, sad je dobra. Čujemo se svaki dan i dolazi kad može”, rekla je Smilja.

“Bio je dobar tata. Sve što bi on radio, to bih i ja radila”
Ane najviše voli hrvatski jer lijepo piše, ali i drugi joj predmeti dobro idu. Skromno priznaje da bi jednoga dana voljela biti učiteljica. Mama i brat jako joj nedostaju.

“Znam se nekada rasplakati zato što vidim da su mama i brat zajedno, a ja sam tu. Lijepo mi je kod tetke, ali mi fale mama i brat”, rekla nam je.

Na pitanje bi li se voljela vratiti u stan u kojemu su brat i majka odgovorila je: “Ne”, te dodala da bi voljela da tog stana nema i “da mama bude tu, da tamo više nema toga”.

Ružne su slike potisnule lijepa sjećanja. Jedna je nedjelja nepovratno obilježila Anino djetinjstvo i oduzela joj bezbrižnost.

“Plačem, ali ne pred njom. Kad mi je najteže, onda izađem van i isplačem se. Strašno mi je teško”, kaže Anina teta Snježana Čavlović.


 

Život kakav je prije živjela, kaže, više ne postoji. Ni trenutka ne žali što je Ane s njom jer to joj je dužnost, ali rastrgana je između želja i mogućnosti. Za Aninu mamu i brata u njezinu domu, nažalost, nema mjesta.

“Moja djeca su na gornjem katu, ja sam na donjem. Nema prostorija u kojima bih ih mogla sve smjestiti u kući”, objasnila je Snježana.

I dok Snježana iskreno priznaje da svom bratu zamjera na onome što je učinio, Ane je druga priča.

“Bio je dobar tata. Sve što bi on radio, to bih i ja radila. Uvijek mi je htio kupiti nešto skupo, ali nije imao novca i nije mi mogao to priuštiti”, rekla je Ane i dodala da joj zbog toga nije bilo žao jer je znala da nemaju novca.

“Mogao je ostati s nama živjeti. To mu svaku noć kažem”
Ane kaže da ne zna je li hrabra, da o tome ne razmišlja. Uvjerena je da će biti dobro, ali brine se za mamu. Boji se da ne padne, da joj se nešto ne dogodi i da joj nema tko pomoći. Brine se i za brata jer je, kaže, mali.

“Isto mu je teško”, rekla je Ane te dodala da o ocu s njim ne priča “jer ne želim da on plače”. Ni s mamom o tome ne može pričati: “Ona se odmah rasplače. Ja ne volim kad ona plače, onda ja uvijek plačem.”

Zove ih nekoliko puta na dan, a s tetom i tetkom posjećuje ih svakih nekoliko dana. Ipak, u njihov stan zapravo ne voli ići.

“Zašto je to napravio? Mogao je ostati s nama živjeti. To mu svaku noć kažem”, kroz suze govori Ane.

Neke se želje, nažalost, ne mogu ispuniti, a život se živjeti mora, pa makar i takav – razdvojen.

Zima ne pita na kojem katu živiš, jesu li drva teška, možeš li uza stepenice. Zima ne pita što ti je na duši kada ulaziš u šupu u kojoj je on, klečeći kao da se moli, izlaz iz briga pronašao s omčom oko vrata.

“Ne znam, samo da se maknem odavde i da ne mislim na to”, odgovorila je Smilja na pitanje o planovima za budućnost.

U noćima u kojima se ne budi vrišteći u znoju, Ane sanja neke, za nju nemoguće snove. Sanja kućicu, skromnu, samo njihovu. Kućicu u Lipovljanima, blizu tete, da se mama ima na koga osloniti, da se ne mora uspinjati stepenicama, da u njoj nije hladno i da nema vlage. Sanja da je opet pod istim krovom s mamom i bratom.

“Samo mi je bitno da budemo zajedno jer ja sam navikla da budemo u jednoj sobi i svemu što je malo”, rekla je Ane.

U nastavku je broj računa za sve koji žele pomoći Ani i njenoj obitelji.” (dnevnik.hr)

Uplate se primaju na račun:

Ana Knobloch
IBAN: HR8423400093113095183
SWIFT: PBZGHR2X

Facebook Comments