Ne znam jel vam se ikad dogodilo, a vjerujem da je, ono kad ideš na wc kenjat pa uzmeš mobitel sa sobom… pa sjedneš na školjku… pa se rukama nalaktiš na bedre… pa si posao obavio odavno al i dalje nalaktljen gledaš u mobitel… pa još ako se zaredaju kakvi smiješni videi… pa gledaš te videe još 15 min… i odlučiš, DOSTA JE, jebo me mobitel… makneš laktove s bedara… a obje noge mrtve… mrtve mrtve… utrnule ka boca konjaka kad vidi Šeksa… pa se rukom primiš za klupicu prozora… lagano se dižeš, tiho kroz zube prostenješ “A sve ti jebem štoeovo?”… stao si na noge… rukama se držiš za zidove… koraka jednog ne smiješ napraviti inače ćeš se skljolat ka turistička sezona ove godine… gledaš sam u sebe a pomoć si nemoš… noge kako dolaze k sebi… tako trnci udaraju do te mjere da najmanji pomak noge izaziva najčudniju bol na svijetu koja se može usporediti jedino s boli utrnulih nogu na sranju, što zapravo i je… pokušavaš odlijepiti nogu s poda, noge ka da nisu tvoje… ka da si ih kupio na blek frajdej rasprodaji robe s greškom… kreneš malo čučnut, momentalno padaš sklupčan, rukama se čupaš nazad u stojeći položaj… nakon nekih 7 minuta koje traju ka vječnost, noge dolaze k sebi. Lagano radiš sitne korake… raširio si ruke… loviš balans… baš ka beba kad prohoda… scena te vraća u prošlost, pogledom tražiš mamu koja čuči i raširenih ruku ti tepa “Ma ko je to mami pjohodao, ma ko?”… nema mame… samo zapečena školjka iza tebe
Kad se meni to zadnji put dogodilo? – pa evo ovaj tekst napisah stajajući
Krule – “…noge ka da nisu tvoje… ka da si ih kupio na blek frajdej rasprodaji robe s greškom”
