Kada govorimo o stigmatizaciji osoba s psihičkim smetnjama, unatoč tome što se posljednjih godina na društvenim mrežama, televiziji i radiju sve više razgovara o mentalnom zdravlju i o njegovoj važnosti, nažalost u društvu još uvijek uvelike prevladava stav o tome da imati psihičke smetnje znači biti lud te da je odlazak psihologu ili psihijatru znak slabosti koji ukazuje na to da se nismo sami u stanju izaći na kraj sa svojim teškoćama. Takav stav, nažalost, kod osoba koje imaju psihičke smetnje i koje razmišljaju o tome da potraže pomoć kod psihologa/psihijatra ili da otvoreno razgovaraju i dobiju podršku od bližnjih, stvaraju osjećaj srama te se osjećaju još lošije, drugim riječima dolazi do stigmatizacije. Stigma, mitovi i zablude povezane s mentalnim poremećajima ili općenito problemima mentalnog zdravlja negativno utječu na svakodnevni život osoba koje proživljavaju probleme mentalnog zdravlja. U strahu od stigmatizacije dolazi do povlačenja, zanemarivanja i izostanka brige o vlastitom zdravlju, bilo mentalnom ili fizičkom te se na taj način stvaraju prepreke za dobivanje stručne pomoći kao i dobivanja podrške okoline. Predrasude i strah od stigme glavni su razlozi zbog kojih osobe koje pate od psihičkih smetnji ne traže stručnu pomoć ili pomoć odluče potražiti prekasno, što dovodi do kasnog prepoznavanja i dijagnosticiranja bolesti te slabijeg
terapijskog učinka. Pojam stigmatizacije obuhvaća tri komponente: neznanje, predrasude i diskriminaciju. Stigmatizacija je proces negativnog obilježavanja osobe zbog neke njene karakteristike na temelju negativnih stavova o toj karakteristici koje smo prethodno formirali, odnosno tu govorimo o predrasudama. Stigmatizirane osobe društvo često obilježava kao drukčije i time manje vrijedne. Dakle, stigmatizacija dovodi do diskriminacije koja se pokazuje u različitim štetnim ponašanjima, a što negativno utječe na dobrobit stigmatiziranog pojedinca. Diskriminirajuća ponašanja uključuju izbjegavanje, marginaliziranje i zlostavljanje te ograničavanje prava na obrazovanje i mogućnosti zapošljavanja, što sve posljedično dovodi kod osobe koja je stigmatizirana do pada samopouzdanja, osjećaja manje vrijednosti i povlačenja iz društva, čime se negativni začarani krug održava. Najčešće predrasude povezane s mentalnim poremećajima odnose se na to da su neizlječivi, da je to izraz slabosti, da su osobe s mentalnim poremećajem opasne, nesposobne, da su same krive za vlastitu bolest i sl. Jedan od najčešćih mitova vezanih za mentalno zdravlje je da slabost i karakterne mane uzrokuju poteškoće mentalnog zdravlja. To nije točno. Činjenica je da osobine poput lijenosti i „slabosti“ nemaju nikakve veze sa razvojem poteškoća mentalnog zdravlja. Složenost razvoja smetnji mentalnog zdravlja možemo tražiti u genetskim, biološkim i socijalnim faktorima. Važno je za istaknuti da psihički poremećaji sa sobom nose određenu simptomatiku, no ti simptomi nisu trajna obilježja niti osobine ljudi. Ljudi nisu poremećaji koje imaju. Također još jedan od mitova je da djeca ne mogu imati poteškoće mentalnog zdravlja. Činjenica je da i manja djeca mogu pokazivati znakove koji mogu upućivati na mogući razvoj poteškoća mentalnog zdravlja. Iz tog razloga jako je važno što ranije prepoznati te znakove da bi se uz pravodobni tretman prevenirao razvoj mnogo težih poteškoća. Za smanjenje stigmatizacije osoba narušenoga mentalnog zdravlja jedna od važnih aktivnosti je promicanja mentalnoga zdravlja i educiranje društva o štetnim učincima stigmatizacije. Na smanjivanje stigmatizacije i diskriminacije možemo utjecati i našom brigom o tome kako govorimo kada govorimo o mentalnom zdravlju ili osobama koje pate. Vrlo je važno za imati na umu kako suočavanje s problemima mentalnoga zdravlja, kao i mentalnim bolestima/poremećajima nije izbor osobe te mi svojim ponašanjem, stavovima i govorom možemo pružiti podršku i pomoći toj osobi, a ne ju stigmatizirati jer stigma dovodi do začaranog kruga koji pak dovodi do diskriminacije u svim područjima života.
Psiholog Ivan Sušanj – Stigma
