Naša čitateljica Lidija Domitrović javila nam se sa željom da svoju obiteljsku priču podijeli s čitateljima OGportala. Revoltirana je postupanjem prema njenom bolesnom ocu, koji je najprije proglašen mrtvim, a nakon toga i činjenicom da je iz ogulinske bolnice došao kući bez dijela osobnih stvari i dokumenata.
Lidija Domitrović nam, među ostalim kaže:
“20. prosinca 2020. g. u Općoj bolnici Ogulin, na Covid odjelu, umro je Josip Blašković, rođen 1937.godine. Zbog Božićnih blagdana, njegov sin po smrtni list i ostalu dokumentaciju došao je 27.12.2020. Čitajući smrtni list utvrdio je da je došlo do greške. Na smrtnom listu su upisani podaci moga oca: Josip Blašković, rođen 23.12.1937., iz Ogulina, Salopek selo 4, a adresa njegovog pokojnog oca je Stara cesta 24. Preneražen time, ostavlja sve na šalteru, zove doktore da isprave grešku, te započinje potragu za obitelji čovjeka čiji su podaci greškom upisani umjesto njegovog pokojnog oca. Igrom slučaja, čovjek koji je umro je djed mog zeta, pa je isti dan vijest o tome došla do mene. Drugi dan, zovem bolnicu, tražim ispriku i ispravak greške. Ispriku dobivam usmenim i pismenim putem od bivšeg ravnatelja Dr. Zorka, a zahvaljujući Matičnom uredu i u Upravnom odjelu za opću upravu u Karlovcu u najkraćem mogućem roku doneseno je rješenje i poništen pogrešan upis činjenice smrti u matici umrlih. Mislila sam sve je u redu, moj tata je opet živ za sustav, mirovina ponovno dolazi, svi sretni i zadovoljni…
Ali…tata je dementan starac, slabo pokretan i iako je do nedavno bio relativno zdrav, počeo je imati zdravstvenih problema. 24.03.2021. odvela sam ga kod obiteljske liječnice. Mjerenje na prstu nije bilo moguće očitati, jer su mu prsti na rukama bili plavi i hladni. Doktorica odlučuje napraviti EKG. Nakon očitanja utvrđuje da su otkucaji srca u tate bili 40 u minuti. Upućeni smo na OHBP, gdje ga i ostavljam. Nakon dva sata, zovu sa Hitne da dođem po njega. Pretpostavila sam da su napravili pretrage, utvrdili da njegovo stanje nije tako alarmantno i uz preporučenu terapiju može biti kod kuće. Pozvonim, izlazi sestra, poziva liječnika koji mi pruža mi nalaze i uputnicu za internistu uz riječi: ” Javite se u sljedećih 7 dana, naime toliko vrijedi ova naša uputnica, kod interniste, i neka tata ne uzima ove lijekove koje pije jer….”, tu ga prekidam. Moj tata nije uzimao nikakve lijekove, nikakvu terapiju. Kad je doktor spomenuo kako je nemoguće da moj tata ne pije nikakvu terapiju kad je 19.12.2020. bio primljen u bolnicu, bila sam kao gromom ošinuta. Zamolim doktora da mi pokaže nalaz kojeg je on ispisao i vidim skoro pola lista ispisanih dijagnoza, te objašnjavam doktoru što se mome tati dogodilo prije tri mjeseca, da je krivo proglašen mrtvim, da je došlo do zamjene podataka i identita, te da u bolničkom sustavu nitko nije ispravio grešku. Čovjek me pogledao zbunjeno i otišao u prostorije Hitne, te rekao da se sljedećeg dana javim sa tatom kod interniste. Istog trena sam sa tatom i tim nalazima otišla kod naše doktorice, kad je sve čula bila je zgranuta. Nazvala je Hitnu, razgovarala sa liječnikom, a na moje pitanje što bi se dogodilo da su na osnovu tuđih dijagnoza mome ocu dali neki lijek zbog čega bi možda čak i umro, odgovorila je da bi bolnica bila kriva. Upozorila me da tu noć budem na oprezu i da češće provjeravam kako se osjeća.
Dakle, 3 mjeseca nakon učinjene pogreške, nitko se nije udostojao ispraviti ju u bazi podataka bolnice! Zvala sam novog ravnatelja, tajnicu, zamjenicu ravnatelja…Opet sam prepričala događaj i zamolila ravnatelja da isprave tu grešku u sustavu, što je konačno i učinjeno.
Nakon toga, dolazim s tatom u internističku ambulantu, tamo EKG pokazuje otkucaje srca 37/min. Prima ga dežurna liječnica, njen kolega šalje tatu ponovno na Hitnu na opsežnije pretrage i promatranje, gdje sestri dajem nalaze koje su napisali i futrolu u kojoj se nalazi knjižica dopunskog zdravstvenog osiguranja i osobna iskaznica. Zdravstvene nema jer je jednom prilikom, ne znam točno kada, knjižica zagubljena u ovoj istoj bolnici. Nakon par sati, Dr. Zorko javlja da tata ima slabo srce, da je potrebna je ugradnja peacemekera, pa tata ostaje u bolnici dok ne dogovore zahvat. Međutim, u ponedjeljak, 29.03.2021. zove opet i kaže da je tata odbio operaciju, potpisao da ide kući i da će ga dovesti Sanitet. Znala sam da će upravo to napraviti jedan stari dementni čovjek koji u jednom trenutku zna tko je, gdje je i s kime je, a za pet minuta je izgubljen u vremenu i prostoru. Ali neka, uz lijekove i pažnju poživjet će koliko god srce izdrži. Primila sam kovertu sa otpusnim pismom i jednu vrećicu stvari koje sam tati dostavila u bolnicu i zastala šokirana kad sam ga ugledala u jakni obučenoj naopako, jadnom donjem dijelu bolničke pidžame, zbunjenog i izgubljenog. Pregledavam sadržaj koverte. U njoj otpusno pismo, nove dvije uputnice, otpusnica i nalaz testa na koronu. Ali, nema njegove knjižice dopunskog osiguranja i osobne iskaznice, nema svih onih nalaza napravljenih prije hospitalizacije, između ostalih i onog sa tuđom dijagnozom koju je naša doktorica, čudeći se, prekrižila i napisala nešto u stilu- pogrešan čovjek! Zovem odjel interne, sestre me pokušavaju uvjeriti da je to sve kod tate. Nazvala sam tajnicu ravnatelja, objasnila što se dogodilo i pitala kome je u interesu da ogulinska bolnica bude nova Dubrava, poznata po potkradanju pacijenata. Obećala je da će istražiti što se dogodilo. Nakon pola sata nazvala me ista sestra s internog odjela koja mi je poklopila slušalicu i malo ljubaznijim glasom pokušala uvjeriti da je sestra iz noćne smjene sve stavila tati u jaknu. Ponovo pretražim svu odjeću i jaknu i tek tada shvatim da nema tatinih hlača u kojima je išao u bolnicu, te još nekoliko nebitnih stvari.
Šutjela sam na nečiju neodgovornost kad su mi oca proglasili mrtvim, šutjela sam kad ni nakon tri mjeseca u bolničkoj bazi podataka nisu ispravili grešku, ali više neću šutjeti i vući starog polupokretnog oca po gradu, radeći mu novu osobnu zbog neodgovornosti, aljkavosti i bahatosti bolničkog osoblja koje me pokušava uvjeriti da sam luda i slijepa. Makar navukla bijes cijelog grada, želim da se istina dozna” – kaže Lidija Domitrović.
Je li ova tužna priča, priča o nemaru, lošoj sreći, spletu nesretnih okolnosti ili nečem četvrtom, prosudite sami. Mi ćemo samo dodati da ni tu nije bio priči kraj. Javila nam je Lidija: “Kada je otac stigao kući imao je na ruci zavoj. Mislila sam zamotali su mu ruku nakon infuzije, injekcije ili nešto tako, pa pomislila kako mu sad i to mogu maknuti. Na moje iznenađenje, na ruci, ispod zavoja, pronašla sam braunilu (intravenska kanila), koju su zaboravili izvaditi, kad su ga otpustili iz bolnice”!
