Prošlog tjedna u Josipdolu je svečano otvoreno Spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
Tim povodom OGportalu se javila Helena Užar Brleković, napisavši nam u njeno i bratovo ime, sljedeće:
“Poštovani, prosljeđujem Vam poruku koju sam poslala na Udrugu Veterana Ogulin, Udrugu Branitelja Općine Josipdol i Karlovačku županiju, jedine kontakte do kojih sam uspjela doći.
S velikom tugom čitam da je 22. srpnja u Josipdolu otkriveno Spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
Moram Vam reći da i na tom spomeniku ponovno nema jednog imena, imena našeg oca Ivice Užara, rođ.10. 11.1956., a poginulog 29.12.1991.god. kao pripadnik 143. brigade HV.
Kao DRAGOVOLJAC u punom smislu te riječi, sam se prijavio i vlakom iz Rijeke došao braniti vaš ogulinski kraj. Tada 23.09.1991. kad se ukrcao na vlak i iza sebe ostavio suprugu, sina od 6 godina i kćerku od 14 godina, 143. nije niti postojala.
U tim trenucima, kada se išlo golih ruku i punog srca, geografska pripadnost nije bila važna. Ljudi koji su branili Domovinu dolazili su iz raznih krajeva Hrvatske te je tako naš otac došao u obranu kraja koji je njemu bio bitan, na mjesto gdje je smatrao da može dati svoj najveći doprinos. Neizmjerno me žalosti što sada, nakon svih tih godina iz nekih samo Vama znanih razloga, se poteže pitanje lokalne pripadnosti te se isključuju borci koji nisu direktno iz Vašeg kraja. Pijetet svim vojnicima, morate se složiti, je nešto najmanje i najosnovnije što možemo dati nakon svega što je naš otac i naša obitelj dala SVE.
Sada, gotovo 30 god. kasnije po tko zna koji put opet ste zaboravili i obezvrijedili njegovu i žrtvu njegove obitelji.
Svih tih 30 godina nitko, ali baš nitko se nije sjetio da je i taj IVICA UŽAR branio vaše domove i ostavio svoje kosti u ime te brigade. Znam ja da je on branio i mene, našu obitelj i domovinu, ali ipak smatram da bi mu za svih tih godina barem jednom, barem na jednoj spomen ploči, na jednom listu papira trebali odati počast, jer i on je nečiji otac, suprug, brat, nečiji sin….i rane još uvijek peku, još uvijek plačemo za njim, a još je teže kad vidimo da je u vašim očima ta njegova žrtva manje vrijedna jer nije rođen u Ogulinu, Josipdolu, ili Oštarijama.
Našeg oca ništa ne može vratiti i beskrajno smo ponosni na njega, a Vas svih koji ste zaboravili da je dao najvrijednije što je imao braneći vaše kuće i dvorišta može biti sram. U našim srcima i uspomenama Otac živi vječno te mi kao njegova djeca i cijela naša obitelj, najmanje što možemo učiniti je da se borimo da njegovo ime se ne zaboravi; da njegovu žrtvu i sve godine naše boli ne proguta Vaš birokratski mrak.
Borimo se, i dalje ćemo se boriti da dobije priznanje koje zaslužuje; a Vama i odgovornima za ovaj događaj i slične komemoracije u prošlosti ćemo služiti kao stalni podsjetnik da Ivica Užar nije niti će ikada biti zaboravljen od svoje obitelji i svojih suboraca, ma koliko se god Vi i odgovorna vlast trudili ignorirati i prešućivanjem umanjiti njegov značaj” – navode Helena i Zoran Užar.