Kao što smo nedavno i najavili, naš novi suradnik je prof. Josip Šibarić. Njegov privi članak, u serijalu koji će biti posvećen povijesti ogulinskog kraja, ali i Hrvatske, donosi nam priču o obljetnici razaranja crkve u Oštarijama.
Zahvaljujemo prof. Šibariću na suradnji i veselimo se njegovim tekstovima, koji će izlaziti svaka dva tjedna.
Ove se godine navršava petsto godina od početka razaranja oštarske srednjovjekovne crkve, nesuđene katedrale modruških biskupa. S tim u vezi, prošloga mjeseca u Oštarijama su na tu temu održala predavanja dr. Agneze Szabo iz starije i dr. Hrvoja Kekeza iz mlade generacije hrvatskih povjesničara. Dr. Kekez uništavanje crkve dovodi u vezu s osmanlijskim osvajanjem Beograda, kojega su nazivali ključem Panonije i planiranim osmanlijskim osvajanjima na prostoru Ugarskog Kraljevstva.
Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, možda zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta, a možda i zbog plavljenja Mrežnice, pa je brežuljak na kojemu se nalazi crkva u tom vremenu postajao otokom.
Crkvu je 1450. ili 1451. dao sagraditi knez Martin Frankopan, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II., koji u to vrijeme radi na premještanju sjedišta Krbavske biskupije s Udbine na Modruš, a zbog toga dovodi i austrijske graditelje da ubrza dovršenje crkve. Ona je u to vrijeme najveći sakralni objekt tadašnje Krbavsko-modruške biskupije i najreprezentativniji spomenik srednjovjekovne hrvatske gotičke sakralne arhitekture izvan Zagreba. Bila je duga 60 i široka 20 metara, natkrivena svodom, mramornim stupovima podijeljena u tri lađe, s visokim tornjem osmerokutnog presjeka.
Kada su Osmanlije 1521. spalili crkvu, kip Majke Božje bio je prenesen u Trošmariju, a o toj vezi Oštarija i Trošmarije pisat ću u slijedećem članku. Oštarsko svetište Blažene Djevice Marije doživjelo je tragediju i 1531. kada su turske čete popalile i porobile cijelo selo. Crkva je potpuno opustošena 1558. kako se to razabire iz pljenidbenog zapisnika vođenog prilikom pljenidbe nekih dobara Stjepana Frankopana Ozaljskog. U zapisniku se navodi da su od crkve ostali samo vanjski zidovi, a od tamošnjih kuća “jedva sjenke i neznatni tragovi”.
Kada je u Oštarije smještena kraljevska posada (1577.), ostaci crkve pretvoreni su u tvrđavu, a to je vidljivo i na crtežima vojnih inženjera iz 17. stoljeća, a u vrijeme francuske vlasti početkom 19. stoljeća porušen je stari, a sagrađen novi zvonik zajedno s novim zapadnim pročeljem crkve. Kamen porušenog zvonika korišten je u izgradnji Marmontovog mosta. Početkom 20. stoljeća Stjepan Podhorsky radi na regotizaciji crkve sagrađene na mjestu svetišta od Osmanlija porušene crkve. Zidovi te crkve, u kojima je sačuvan gotički portal, danas zatvaraju dvorište ispred postojeće crkve.
Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof.
(Josip Šibarić profesor je geografije i povijesti. Zaposlen je u Prvoj osnovnoj školi u Ogulinu. Bio je član prvih saziva općinskih vijeća u Josipdolu i Tounju u vrijeme osnivanja spomenutih općina. Povremeno ili stalno aktivan je u raznim lokalnim udrugama (DVD Josipdol, Katedra Čakavskog sabora Modruše, Matica Hrvatska u Ogulinu, Društvo naša djeca, Nogometni klub Josipdol, ŽPV Josipdol, KUD Klek Ogulin, KUD Sv. Juraj Zagorje Ogulinsko, KUD Tounjčica), a jedno je vrijeme izdavao i župski listić u župi svetog Josipa u Josipdolu, te uređivao josipdolski časopis Još… Još…Izdao je zbirku pjesama na tounjskoj čakavici, a piše pjesme i na standardnom jeziku. Trenutno radi na tounjskom čakavskom rječniku.)