Znaju li Ogulinci što je Rudolfina i gdje se nalazi, odnosno kuda vodi? Vjerujem da ima dosta onih koji o njoj ne znaju mnogo. To je jedna od četiri povijesne ceste koje iz unutrašnjosti Hrvatske vode prema jadranskoj obali.
Tri poznatije počinju u Karlovcu, Jozefina kod obeliska ispred karlovačkog kazališta Zorin doma, a Karolina i Lujzijana kod obeliska na raskružju na Dubovcu. Sve ove ceste, osim smjera, povezuje i obitelj Habsburg, po čijim članovima su ceste dobile imena. Naime, Karolina je ime dobila po kralju i caru Karlu III. (VI.), ocu kraljice i carice Marije Terezije, Jozefina po njezinom sinu kralju i caru Josipu II., Lujzijana po Mariji Lujzi, kćeri prvog austrijskog cara Franje I. i kasnijoj supruzi prvog francuskog cara Napoleona I. (iako se trebala zvati Via Ludovicea po Mariji Ludovici, trećoj supruzi austrijskog cara Franje I., no dovršena je u vrijeme francuske vladavine, pa je promijenjeno njezino ime).
Rudolfina počinje u Ogulinu, a ona je ime dobila po prijestolonasljedniku Rudolfu, sinu kralja i cara Franje Josipa I., koji si je, u poznatoj aferi Mayerling, oduzeo život zajedno sa svojom ljubavnicom groficom Marijom Vetserom.
Ova cesta, ako je usporedimo s trima već spomenutima, po mnogočemu je naj. Najmlađa je i najkraća, najmanje je korištena, najslabije je poznata i ima najvišu točku, jer prelazi tisuću metara, a često je zovu i zaboravljenom cestom. U literaturi postoje tek šturi podaci o njenoj izgradnji i korištenju, a i ideja o njezinoj gradnji nejasna je i maglovita. Naime, Novi Vinodolski u kojem cesta završava u to vrijeme nema perspektivu razvoja u važniju luku, cesta prolazi kroz gotovo nenaseljeno područje masiva Velike Kapele, a željeznička pruga prema Rijeci već je izgrađena i odvlači sav promet u svom smjeru.
Cestu gradi novljanski poduzetnik Matija Mažuranić, brat hrvatskog bana Ivana Mažuranića, koji je dao poticaj za njezinu izgradnju i koji u gradu pod Klekom ima i svoju ulicu. (Da je Ogulince anketirati gdje je ta ulica, mislim da mnogi ne bi znali gdje se nalazi.) Ogulin je u to vrijeme sjedište Modruško-riječke županije i grad s perspektivom razvoja. Možda je to jedan od razloga građenja ove ceste koja vodi pokraj mističnog Kleka, kroz predivne šumske krajolike Velike Kapele, otkriva prirodni rezervat Bijele i Samarske stijene te se nakon Vinodolske doline spušta do Jadranskog mora. Zanimljivo je da je na njezinom otvaranju bio i poznati književnik August Šenoa, koji je kasnije, u Vijencu, objavio putopis Preko Jasenka.
Gdje cesta počinje sa sigurnošću se ne može točno reći. Da li je to Đulin ponor, odnosno ogulinski kaštel, raskrižje današnjih ulica Nove ceste i Stare ceste na Svetom Petru ili most preko Dobre prema Puškarićima, nigdje ne piše. Meni je za početak ceste posljednja navedena lokacija najljepša. Cesta je građena od 1867. do 1874., kada je sagrađen i most preko Dobre nazvan po Antunu Mollinaryju, posljednjem upravitelju Vojne krajine. Most krasi pet kamenih svođeno lučnih otvora od kojih su tri šira otvora centrirana i flankirana masivnim kljunovima na uzvodnoj i nizvodnoj strani, dok su preostala dva inundacioni otvori te stari mlin uzvodno od mosta.
Modernizacija ceste započela je 1970-ih, a posljednji kilometri asfaltirani su tek 2005. te se sad uz ugodnu, ali sporu vožnju (zbog brojnih zavoja i mogućnost sretanja divljih životinja, a u Brezama i Bateru i konja) od Ogulina do mora stigne za nešto više od sat vremena. Cesta je idealna za putovanje s užitkom, bez stresa, za uživanje u prirodi i samom putovanju, pa ako imate vremena, krenite nekad i na tu stranu.
Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof.