Aktualno Magazin S vama kroz svaki dan Upoznajmo Hrvatsku

Josip Šibarić, prof. – Karolina

Nakon priče o Rudolfini slijedi priča o još jednoj cesti u Hrvatskoj, prvoj našoj (moglo bi se reći) modernoj cesti, koja je povezivala unutrašnjost Hrvatske s njezinom obalom. Riječ je o Karolini, cesti građenoj u prvoj trećini 18. stoljeća, dugoj oko 105 kilometara. Ova cesta povezuje Karlovac i Bakar, odnosno Rijeku, a ime je dobila po posljednjem Habsburgovcu, hrvatskom (i ugarskom) kralju Karlu III., odnosno rimsko-njemačkom caru Karlu VI., čija je kćer Marija Terezija bila jedina žena na habsburškom prijestolju. Cesta je svečano puštena u promet 1728., kada je već spomenuti vladar njome putovao od Rijeke do Bakra.

Cesta počinje na karlovačkom Dubovcu, na obelisku koji označava i početak Marmontove aleje, odnosno ceste Lujzijane koja će također jednom doći na red u mojem pisanju o lutanju Lijepom našom. Svojim vijuganjem ova cesta povezuje brojna mjesta, a o nekima od njih ću povremeno i pisati. Neka od njih su Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Vrbovsko, Ravna Gora, Mrkopalj , Fužine, Hreljin i Zlobin. Kod Sungera blizu Mrkoplja cesta se penje gotovo do tisuću metara iznad mora (970), kod Starog Laza prelazi 900 metara, a kod Fužinskog Bekovca doseže 881 metar.

Gradnjom Lujzijane početkom 19. stoljeća ova cesta gubi na važnosti iz više razloga. Nova cesta bila je blaže položena, imala je blaže nagibe, ali i znatno veći promet usmjeren prema Rijeci koje se pretvara u vodeću luku sjevernog hrvatskog primorja, tim više što se u njoj okuplja austrijski i mađarski kapital. Kad Rijeka dobije i željezničku vezu s unutrašnjošću, definitivno je izgurala ostala hrvatske luke poput Bakra i Senja, koje ubrano gospodarski propadaju.

Dubovac je karlovačko naselje na desnoj obali Kupe. Ime je dobilo po hrastovoj šumi koja ga je nekada okruživala, a kao plemenita varoš i trg za trgovinu žitom i solju spominje se krajem 14. stoljeća. Tijekom 16. stoljeća bio je izložen čestim osmanlijskim napadima, a na Veliki petak 1578. Turci su ga u cjelosti spalili. Slijedeće godine izgrađen je Karlovac, pa nakon toga Dubovac gubi vojno i gospodarsko značenje. Gospodarsko značenje dobiva izgradnjom pivovare 1854. (Heineken Hrvatska od 2014.).
Stari grad Dubovac najpoznatija je građevina ovog dijela Karlovca, a podno njega nalazi se istoimena osnovna škola i gradsko groblje, župna crkva Majke Božje Snježne, Hrvatsko nacionalno svetište svetog Josipa i grkokatolička crkvica Ranjenog Isusa. Zanimljivo je da na Dubovcu, kao i u Ogulinu, postoji ulica Zagrad.
Stari grad Dubovac najstariji je karlovački spomenik, još je od 1896. godine u općinskom vlasništvu i otvoren javnosti. Ovaj renesansni kaštel s gotičkim elementima spada među najljepše i najbolje sačuvane spomenike feudalnog graditeljstva u Hrvatskoj. Kaštel je nepravilnog četvrtastog tlocrta ojačan ugaonim kulama od kojih su tri oble dvokatne, a četvrta, koja je četvrtasta, nadvisuje ih za dva kata. Među kulama su razvijena krila u kojima su se nalazile obrambene, skladišne i stambene prostorije, a danas izložbeni prostori, dok se u dvorištu organiziraju razna kulturna događanja.
U srednjem se vijeku Dubovac razvio kao naselje s utvrdom na 185 metara visokom brijegu. Datira od prije 13. stoljeća, a prvi put se spominje 1339. , kada dobiva svojeg prvog župnika. Od 14. stoljeća Dubovcem upravljaju različite plemićke obitelji koje su se smjenjivale u vlasništvu. Za Dubovac najviše su pridonijeli Frankopani. Dok su oni bili vlasnici Dubovca (1442.-1550.), dvorac je poprimio današnji izgled. Tada je od drvenog zdanja postao kamena građevina. Osim Frankopana Dubovcem su vladali i Zrinski (1550.-1578.), a nakon njih zapovjedništvo karlovačke vojske odnosno Ratno vijeće koje je kupilo od Osmanlija razoreni Dubovac.
Crkva Majke Božje Snježne datira iz 1669. kada je sagrađena drvena kapela. Na njezinom je mjestu već 1683. podignuta zidana crkva. Sto godina kasnije crkva je proširena, kada je podignut i barokni zvonik, a župnom crkvom postala je 1741. Do tada je tu ulogu imala nekadašnja crkva sv. Mihaela arkanđela blizu staroga grada, po kojoj se prije zvala i sama župa, koja se spominje još 1334., a povjesničari tvrde da je postojala već u 13. stoljeću. Naime, povjesničar Krčelić tvrdi, a župnik Nikola Hanzić, pisac župske spomenice, piše da je dao prenijeti zvono crkve sv. Mihaela s natpisom 1229. u toranj crkve Gospe Snježne 1828.

Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof.