Novigrad je ime četiriju naselja u Hrvatskoj. Jedan od njih nalazi se na sjeverozapadnoj obali Istre, jedan kod Koprivnice i ima pridjev Podravski, jedan na sjeveru Dalmacije i po njemu se zove Novigradsko more, a jedan južno od Karlovca i puno mu je ime Novigrad na Dobri. O tom, posljednjem spomenutom, danas ću pisati. Nalazi se na Karolini, povijesnoj hrvatskoj cesti, koja vodi od Karlovca do Bakra i Rijeke, a o kojoj sam pisao u prethodnom članku.
Većina i ne zna gdje se Novigrad na Dobri točno nalazi, jer kad se starom cestom putuje prema Karlovcu putokazi baš i ne usmjeravaju vozače prema tom naselju i više je upoznato kao pojam tek izgradnjom autoceste južno od Karlovca. Naime, jedan od izlaza s nje ide prema Novigradu, a krajičkom oka može se zamijetiti i stari grad, no rijetko tko će sići s autoceste da detaljnije pogleda tu građevinu, jer da ne žurimo, ne bismo ni išli autoputom.
Ono što svakako treba pogledati u Novigradu, osim ostataka srednjovjekovnog grada, kameni je most preko rijeke Dobre i župna crkva Uznesenja Marijina.
Stari grad nalazi se na brežuljku iznad Dobre. Vjerojatno je izgrađen još potkraj 12. stoljeća, a pod njegovim zidinama razvilo se Crkveno Selo koje se danas zove Novigrad na Dobri. Povijest prvih stoljeća utvrde također nije poznata, no sa sigurnošću se može utvrditi da je početkom 15. stoljeća grad već bio u posjedu velikaške obitelji Frankopana. Oni su dogradili i preuredili stari grad kako bi ga pretvorili u mjesto udobnog stanovanja. U to vrijeme uređena su stubišta, dvorište s bunarom, atrij, a izgrađena je i drvena galerija s kapelicom na katu zapadne kule. Sam grad otad je izgledao poput trokuta s okruglim kulama na uglovima. Ipak, zbog sve veće opasnosti od Osmanlija zadržao je svoju obrambenu ulogu, o čemu svjedoči i jedini ulaz u grad preko pokretnog mosta na južnoj strani zidina. Kako je osmanlijski pritisak prema njihovim posjedima u južnijim dijelovima Hrvatske sve više rastao, Frankopanima je Novigrad postao jedna od omiljenijih boravišta.
Prva veća oštećenja grad je doživio 1543., kad je teško stradao u osmanlijskom napadu, ali ostao je neosvojen. Najzaslužnija osoba za kasniji, novi procvat Novigrada bio je Vuk Krsto Frankopan Tržački (oko 1578.-1652.), koji je, zbog iznimnih zasluga u borbama s osmanlijskom vojskom, postao zapovjednik Karlovačkog generalata. Nakon gušenja pokušaja pobune hrvatskog plemstva protiv bečkoga dvora 1671., Novigrad je doživio sličnu sudbinu kao i većina posjeda Zrinskih i Frankopana. U njegovu je pljačkanju i uništavanju prednjačio karlovački krajiški general grof Ivan Josip Herberstein, kojemu je grad uskoro i dodijeljen u vlasništvo. On ga je 1689. oporučno ostavio vitezovima Malteškog reda.
Za vrijeme njihove uprave, prema projektu inženjera Matije Weissa, podignut je 1730. jugozapadno od dvorca impozantan kameni most preko rijeke Dobre s deset lukova i zidanom ogradom dugom 122 metara. Novi most zamijenio je stari drveni koji je na tom mjestu stajao još od srednjeg vijeka i zbog neisplativosti popravaka bio srušen. Pretpostavlja se da je na tom drvenom mostu postojala i mitnica u vlasništvu Frankopana za naplatu mostarine. Zapravo, gradnja mosta bila je dio projekta izgradnje Karoline. Kako je današnji most 1783. dao podignuti barun Stjepan Patačić u čast dolaska kralja i cara Josipa II., vjerojatno je raniji kameni most bio oštećen. Most je građen kamenim klesancima, a niveleta na sredini mosta blago je uzdignuta. Na desnoj obali uz most bili su zasađeni jablanovi, od kojih je nekoliko sačuvano do danas, a po kojima se mjesto zvalo Jabanovac.
Vitezovi Malteškog reda prodali su 1746. dvorac barunu Stjepanu Patačiću, koji ga je dao preurediti u baroknom stilu. U njemu je 1783. za vrijeme puta prema moru boravio i habsburški vladar Josip II. Posjed je u vlasništvu Patačićevih potomaka bio sve do dolaska francuske uprave početkom 19. stoljeća. Dvorac tad kupuje francuski časnik i turopoljski plemić Mirko pl. Haraminčić. U 19. stoljeću novigradski dvorac mijenja još nekoliko vlasnika, među kojima treba istaknuti karlovačkog veleposjednika Franju pl. Türka, koji dosta ulaže u njegovu obnovu.
Nakon Prvog svjetskog rata Novigrad preuzima kutjevački barun Zdenko Turković, koji je 1939 dvorac morao predati novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dvorac opet trpi znatna oštećenja, a u borbama 1944. godine je i spaljen. Jedino što nije izgorjelo bila je kapelica svetog Lovre, koja se nalazila na zapadnoj kuli. Nakon rata dvorcu nitko ne pridaje pažnju pa počinje njegovo sustavno propadanje koje će potrajati sve do kraja prošlog stoljeća kada započinje obnova i rekonstrukcija dvorca.
Uz Frankopane se veže i izgradnja obližnje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, a srednjovjekovni izvori spominju da je 1334. u tadašnjem mjestu postojala i župa koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji. No prije toga, ova se župa spominje u popisu župa Krčke biskupije (1018.), oko 1160. pripala je splitskom nadbiskupu, a 1185. odlukom crkvenog sabora u Splitu dodijeljena je novoosnovanoj Krbavskoj biskupiji. Župnici u prvim stoljećima bili su glagoljaši. U Novigradu je 1495. Klarić djak, arhiđakon, napisao je bilješku na glasovitom glagoljaškom rukopisu koji se danas čuva u Ljubljani.
Navedena crkva razvila se u 15. stoljeću iz gotičke kapele, a 1781. završena je njezina rekonstrukcija u baroknom stilu. U 19. stoljeću pred pročeljem je dograđen zvonik. Danas je jedan od važnijih sakralnih objekata tog dijela Hrvatske. Na žalost, u vrijeme moga posjeta Novigradu crkva je bila zatvorena, pa nisam vidio njezinu unutrašnjost. Naime, crkva ima vrijedan ranobarokni inventar i gotički kip crne Bogorodice. Prilikom nedavne obnove crkve otkriveni su i restaurirani bogati oslici na svodovima i zidovima svetišta i lađe, od gotike do 20. stoljeća, te obnovljena pročelja.
Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof. (dio teksta preuzet sa hrvatski-vojnik.hr i zupa-novigrad-na-dobri.hr)