Općina i župa Bosiljevo smješteni su u središnjoj Hrvatskoj, u Karlovačkoj županiji između rijeka Kupe i Dobre, na samom ulazu u Gorski kotar i strateškom križanju autocesta koje vode iz unutrašnjosti Hrvatske prema Jadranu. Bosiljevo se prostire od Beča na istoku do Rima na zapadu. I da, nisam pogriješio u stranama svijeta. Ovdje se radi o dvama selima u okolici Bosiljeva, a ne o velikim europskim prijestolnicama. Općina zauzima područje od 111 km2. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine imala je 1 284, a prema najnovijem tek 1 053 stanovnika.
Prema jugu Bosiljevo graniči s gradom Vrbovskim u Primorsko-goranskoj županiji, na jugoistoku s gradom Ogulinom, na istoku s općinom Generalski Stol te na sjeveru s općinom Netretić. Obuhvaća područje 43 naselja koja čine četiri mjesna odbora: Bosiljevo, Grabrk, Prikuplje i Vodenu Dragu. Kroz Bosiljevo prolazi trasa stare ceste Karoline koja je prva u 18. stoljeću spojila unutrašnju s jadranskom Hrvatskom. Ona je pala u drugi plan kada je početkom 19. stoljeća izgrađena cesta Lujzijana koja prolazi neposrednom blizinom Bosiljeva.
Nekada je Bosiljevo bilo dom hrvatskih plemića, a bosiljevski dvorac jedan je od najznačajnijih hrvatskih nacionalnih spomenika, koji na žalost propada zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. jer ono što nije uspjelo ni Osmanlijama ni Habsburgovcima ni tajkunima uspjelo je hrvatskim birokratima. A graditelji ovog grada kao da su željeli izabrati najdublji mir, najnepristupačniju stijenu, najdublju šumu da bi sagradili dvorac, doslovno kao iz bajke, na granici stvarnog i čudesnog.
Stara bosiljevska utvrda smještena je na stijeni koja se sa sjeveroistočne strane strmo ruši do malog izvora iz kojeg teče potočić kroz ravnicu do svog ponora ispod sela Korenići. Davno nekada tu je bilo i veliko jezero koje je danas samo močvara. Oko dvorca se nalazi sačuvani park koji je od 1974. godine zaštićeni spomenik hortikulturalne arhitekture.
U utvrdu se, kako se pretpostavlja, uvijek ulazilo s istočne strane. Zna se da je nekad pred vratima bio poseban čardak, iza kojega se preko mosta ulazilo kroz troja vrata. Odmah do vrata bila je posebna zgrada u kojoj su stanovali stražari, a nad njom je bio stan zapovjednika koji je pazio na stražare i zatvorenike. Na lijevo od ulaza bile su smještene zgrade koje su kasnije temeljito preinačene i nadograđene. U blizini crkvice bila je posebna zgrada zvana Kloštar, u kojoj su neko vrijeme stanovali vjerojatno dominikanci s Gradišća koji su se tu sklonili pred turskom opasnošću.
Uz četverokutnu kulu bio je smješten i konak, a između konaka i kapelice mnoge gospodarske zgrade koje su davno srušene. Okolicu Bosiljeva nekoliko puta su poharali Turci, ali grad Bosiljevo nikada nije bio osvojen. Iako je ovaj dvorac temeljito opljačkan 1671. godine nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote te iako je 1697. godine napravljen inventar u kojem su dvorac i utvrda temeljito opisani, nemoguće je danas utvrditi izgled ovog zamka, posebno tijekom 15. i 16. stoljeća.
Zapljena i pljačka uništila je frankopansko bogatstvo i gospodarstvo u Bosiljevu. Tako je nestala sa povijesne scene najmoćnija i najutjecajnija plemićka obitelj u Hrvatskoj – Frankopani, zajedno s drugom važnom i bogatom obitelji Zrinskih. Povjesničari ih smatraju prvim žrtvama političkog nasilja koje je Hrvatska trpila od neke središnje političke sile, u ovom slučaju od strane Habsburgovaca.
Nakon tragične smrti posljednjeg vlasnika grada Bosiljeva, Frana Krste Frankopana i nakon neviđene pljačke, nastala je prava jagma za ovim gradom i posjedom. Od tada se nastojao zatrti svaki spomen na ove hrvatske velikaše što je uzrokovalo nestanak mnoštvo dokumenata o povijesti Bosiljeva i njegovih vlasnika. Grad i imanje su prelazili iz ruke u ruku. Traži ga za sebe karlovački general Josip Herberstein, koji ga je kanio pripojiti krajiškom graničnom teritoriju. Traže ga mnogi, pa i veliki neprijatelj Zrinskih i Frankopana, ban Nikola Erdődy, koji ga je napokon 1683. godine i dobio.
Iza Erdődyja bosiljevski posjed, preko ženidbenih veza nasljeđuju grofovi Auerspergi 1710. Oni ga zalažu 1757. Ignjatu Vojkoviću, a potom ga 1759. godine i prodaju njegovoj ženi Ani Mariji de Poczi. Bosiljevo je i drugi put dospjelo u posjed Auersperga, a ovi ga 1820. godine ponovno prodaju grofu i maršalu Lavalu Nugentu, podrijetlom Ircu. On ulaže veliki novac i obnavlja grad u srednjovjekovnom stilu. Oprema ga s mnogo dragocjenih umjetnina iz čitave Europe. Tako ponovno Bosiljevo postaje središtem kulturnog i domoljubnog života hrvatskog plemstva. Po njegovoj smrti ga nasljeđuje sin Artur. Godine 1842. u Zagreb, na Harmicu stigla je iz Bosiljeva naoružana hrvatska četa od 300 vojnika, koju je vodio mladi grof Albert Nugent. Mnogi smatraju da je to bio početak modernog hrvatskog političkog života. Bosiljevu se lagano vraća nekadašnji sjaj, nude se nove mogućnosti, pristižu vrsni europski umjetnici, slikari izrađuju portrete obitelji Nugent. Dolazi i poznati austrijski kipar i ljevač Anton Dominik Fernkorn koji izrađuje kip zmaja a taj vrijedni kip je nakon mnogo godina, netragom nestao. Fernkorn ovdje upoznaje Josipa Jelačića, budućeg hrvatskog bana, kojemu će kasnije izraditi čuveni spomenik na glavnom trgu u Zagrebu.
I opet nije trajalo dugo, nove nevolje i kao novo prokletstvo, ne zaobilaze ovaj dvorac. Ponovo skoro sve nestaje kada maršal Laval Nugent umire u Bosiljevu 1862. godine, a stariji sin Artur, razočaran hrvatskom politikom, zauvijek odlazi u Englesku. Mlađi Lavalov sin Alfred postaje doživotni zastupnik u Hrvatskom saboru i do kraja života često dolazi u rodno Bosiljevo. Po njegovoj smrti imanje nasljeđuje njegova nećakinja, grofica Ana Nugent. Ona dovodi imanje do propasti, a sve vrjednije stvari iz dvorca su ponovno razgrabljene.
Početkom 20. stoljeća kupuju ga riječki trgovci Kozulići, no tada je od bosiljevskog posjeda malo što i ostalo. Već je ranije zemlja rasprodana ili razdijeljena novim vlasnicima, iako na bosiljevskom posjedu taj proces nije počeo tako rano, niti na način, kako se to odvijalo na drugim pokupskim posjedima.
Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je konfisciran i devastacija se nastavlja do današnjih dana. Nekada raskošni i bogati dvorac obitelji Frankopan, ostao je živjeti još samo u narodnoj predaji i mislima starijih naraštaja plemenitih Bosiljevčana. Ali ima nešto vrjednije od toga, stoljećima živi, ne samo u narodu našeg kraja, nego među svim Hrvatima, duh i sjećanje na junake: Frana Krstu Frankopana i Nikolu Zrinskog.
Kako je tekst o starom bosiljevačkom gradu dugačak, o sakralnim objektima pisat ću u slijedećem nastavku ovog putopisa. Uživajte i svako vam dobro.
Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof. (korišten tekst sa bosiljevo.hr)