Nema osobe koja tijekom svog života nije bila anksiozna.
Za anksioznost možemo reći da je dio naše svakodnevice. Kad govorimo o definiciji anksioznosti ona se najčešće definira kao osjećaj nelagode, napetosti, tjeskobe, stresa, panike te predosjećanja da će se nešto loše dogoditi. Važno je za istaknuti da, ako se osjećamo anksiozno, to ne znači da odmah trebamo potražiti pomoć psihologa ili psihijatra, ili da s nama nije nešto u redu.
Većina osoba se može uspješno nositi sa svakodnevnom prosječnom anksioznosti, te možemo reći da osoba upravlja anksioznosti, a ne anksioznost s osobom. No, kod osoba kod kojih je velika razina anksioznosti koju ne mogu upravljati i traju duže vrijeme te se narušava svakodnevno funkcioniranje i mentalno zdravlje u tim situacijama savjetuje se potražiti stručnu pomoć.
Često se anksioznost poistovjećuje sa strahom, no ipak postoji razlika između ova dva pojma. Strah se javlja kada se osoba nađe u situaciji gdje procjenjuje da joj je ugrožena sigurnost (npr. susret s nepoznatim psom ili fizički napad od stranca) dok se anksioznost javlja kod samog razmišljanja i predviđanja o mogućoj opasnosti ili da će se nešto loše dogoditi (npr. danas navečer kada budem išao kući napasti će me pas). Anksioznost je stanje koje se karakterizira osjećajem unutrašnje uznemirenosti, osjećajem nelagode, straha da će se nešto strašno dogoditi, uz opću napetost i unutrašnji nemir.
Kao što smo ranije u članku naveli, svi se mi osjećamo anksiozno, što ne znači automatski da trebamo potražiti stručnu pomoć ili da s nama nije nešto u redu. Kada govorimo o anksioznost jedno od najčešćih pitanja je kada anksioznost postaje anksiozni poremećaj i u kojem trenutku bi trebali potražiti stručnu pomoć? Ukratko, možemo reći da kada anksioznost (osjećaj tjeskobe, nesigurnosti i straha) kontinuirano traje neko dulje vrijeme (obično se govori o 6 mjeseci) te se značajno narušava naše svakodnevno funkcioniranje (poslovno, obiteljsko, socijalno, partnersko), tada možemo pretpostaviti da se radi o anksioznom poremećaju te se preporuča potražiti stručnu pomoć.
Anksiozni poremećaj je jedan od najučestalijih mentalnih poremećaja koji pogađa ljude svih dobnih skupina te gotovo da ne postoji psihički poremećaj u kojoj anksioznost ne predstavlja dio kliničke slike.
Postoji nekoliko tipova anksioznih poremećaja: panični poremećaj, socijalno anksiozni poremećaj, generalizirani anksiozni poremećaj, agorafobija, selektivni mutizam, itd. Osobe koje su sklonije anksioznom poremećaju su osobe koje su duže vrijeme pod konstantnim stresom (kronični stres), imaju genetsku podlogu za razvoj anksioznog poremećaja, su doživljele ili svjedočile traumatskom događaju, već boluju od nekog mentalnog poremećaja (komorbiditet), pretjerano konzumiranja psihoaktivne tvari ili alkohol.
Kada govorimo o simptomima anksioznog poremećaja, oni se razlikuju ovisno o vrsti anksioznog poremećaja. Glavne značajke su osjećaj iracionalnog i pretjeranog straha te konstantne uznemirujuće negativne misli koje utječu na naše svakodnevno funkcioniranje.
Neki od najčešćih simptoma su: poteškoće s koncentracijom, poteškoće sa spavanjem, strah od straha, očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije, glavobolja, teškoće u pamćenju i dosjećanju, konstantna zabrinutost, izbjegavanje situacija ili osoba koje izazivaju anksioznost, stezanje u prsima, itd.
U slijedećem članku detaljnije ćemo pisati o načinima liječenja anksioznosti, te metodama koje pomažu u nošenju s njom.
Piše dipl. psiholog Ivan Sušanj (foto:pixabay.com)
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
