Jesu li osobe s invaliditetom, pogotovo one najmlađe, dobile novim zakonima priliku za život u boljim uvjetima? Ili će čak i izgubiti neka od do sada izborenih prava? Rasprava o tome vodila se danas u točki na tjedan N1 televizije.
Godina 2023. donosi promjene Zakona o socijalnoj skrbi, Zakon o osobnoj asistenciji, od 1. siječnja imat ćemo i Zakon o inkluzivnom dodatku. Na papiru, dramatičan skok naprijed.
“Ja bih rekla da smo prema osobama s invaliditetom bili puno izdašniji nego prema ijednoj korisničkoj skupini. Do sad smo trošili 265 milijuna eura godišnje, 506 milijuna eura je planirano za naredno razdoblje”, rekla je Zvjezdana Bogdanović, savjetnica ministra.
Zvučalo bi sigurno još mnogo bolje da nije bilo galopirajuće inflacije.
“Pa ja ću sad odmah reći da je iznos premali. Osobe s invaliditetom većinu svojih potreba plaćaju sami. Od ortopedskih pomagala, suplemenata, lijekova, nadoplaćuju osobne asistente, pomoći u kući, njegovatelje, medicinske sestre itd., znači taj iznos je definitivno premali”, rekla je Suzana Rešetar, predsjednica udruge Sjena.
“Ukupne naknade koje su prema dosadašnjim zakonima osobe mogle ostvariti su iznosile 342 eura. Donošenjem ovog zakona ostvarivat će 720 eura. To je dvostruko povećanje u odnosu na sada. Očekivati da u ovom trenutku možemo ići na još veću osnovicu, ja mislim da doista nije realno. Ovakvo povećanje se nije dogodilo nikad do sada”, dodala je Bogdanović.
Toliko povećanje trebalo bi donijeti veća prava i bolju uslugu. Položaj osoba s invaliditetom, kao i djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji u stvarnosti je vrlo često značajno lošiji od onog što im je zagarantirano na papiru.
“Nažalost, mreža socijalnih usluga nije u Hrvatskoj dostupna na jednaki način. Posebno su nam problem ruralna područja, mjesta koja su udaljena od velikih gradova, otoci, zaleđa. Tu dijele sudbinu cjelokupnog stanovništva, nažalost, brojne usluge su nedostupne stanovnicima tih područja”, rekao je Darijo Jurišić, zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom.
Za neke, grubo slijetanje spoznaja je da se neka prava međusobno isključuju. Djeca koji imaju roditelje njegovatelje, osim iznimno, ostaju bez prava na osobnog asistenta.
“Mi smo to predali i na ustavni sud, ali ja moram spomenuti i djecu s teškoćama u razvoju, koja su se totalno izgubila iz tog zakona i to je doista diskriminacija”, dodala je Rešetar.
No, očito nije propust nego svjesna namjera.
“Mlađi od 18 godina niti u jednoj od zemalja, pogotovu ako imaju status roditelja njegovatelja, nemaju uslugu osobne asistencije. Čak Danska kao najbogatija zemlja EU-a status roditelja njegovatelja ima isključivo do 18. godine, iza toga ima usluge asistencije. Preklapanja usluge osobne asistencije i statusa roditelja njegovatelja nema niti u jednoj zemlji Europe, a niti svijeta”, dodala je Bogdanović.
Poseban problem su stalna vještačenja, čak i za one za koje je jasno da im se stanje do kraja života neće suštinski promijeniti. Mnogi osjećaju zebnju hoće li na vrijeme riješiti vještačenja nužna za ostvarivanje prava na inkluzivni dodatak.
“Neće izgubiti nijedan euro, zato što se pravo priznaje s datumom stupanja zakona na snagu i retrogradno se sve financira, a svoja prava koja je ostvarila nastavlja ostvarivati do trenutka donošenja zakona, tako da apsolutno nitko ništa ne gubi, u roku od godinu dana ja vjerujem da će sva ta rješenja biti moguće donijeti”, rekla je Bogdanović.
No, ponekad se kuca na kriva vrata, tvrdi savjetnica ministra. Kao u slučaju koji je zgrozio Hrvatsku i o kojem su izvještavali svi mediji.
“Imali smo djevojčicu s autizmom, u dva i pol sata je bila zbrinuta. Samo što se pet dana tražio smještaj u 31 ustanovi koje uopće nemaju veze s djecom i njihovim potrebama. Ne možete u skloništu tražiti smještaj za djecu s autizmom. Dijete je zbrinuto – taj dan”, kazala je.
No, nitko ne može demantirati da nekima usluge ostaju nedostupne. Nakon punoljetnosti, većina djeca s autizmom i dalje će umnogome ostati djeca. No, zbog nedostatka stručnog osoblja, u raskoraku između dva ministarstva nema odobrenja za zapošljavanje, Centar za autizam prisiljen je odbijati prihvat brojnih korisnika za koje je nužna zahtjevnija skrb. A onda ta djeca koja samo u očima države više nisu djeca ostaju životariti u četiri zida sa svojim roditeljima koji moraju napustiti svoje poslove da bi se posvetili samo njima. (N1)