Hrvatska je poznata kao mala ali herojska zemlja. U Domovinskom ratu se borilo pola milijuna heroja, iduće će godine taj broj najvjerojatnije narasti na milijun, dečki skupljaju dokumentaciju. Isplatit će im se. Borili su se za ovu slobodu i ovu demokraciju u kojoj se mi danas davimo.
Ratnik do ratnika, ratnik do ratnika, ratnik do ratnika… Svi naoružani do zuba. Kad nas napadnu Srbi, a tko bi drugi, naši će ih borbeni avioni Rafalei smaknuti s neba dok kažeš Za dom spremni. Kako znam da će biti baš tako? Poznati hrvatski heroj i veliki ratnik Andrej Plenković rekao mi je na televiziji da naši Rafalei imaju jedno pola topa više nego srpski Rafalei. Prevedeno, Plenkovićev je dulji nego Vučićev. Jeeeeeee. Da bar naš Heroj jebe Srbe onako kako jebe nas đe bi nam kraj bio?
Tu je i naš predsjednik. Heroj Milanović voli vojsku kao i njegov deblji kolega. Sjetimo se njegovih seksi vojnih jakni, pa padanja s onog tenka na herojsku guzicu… To što su obojica dezerteri koga briga. Dezerteri su heroji preko delegata.
Kad uz ovu dvojicu stane kandidatkinja za predsjednicu gospođa Selak-Raspudić pa krene govoriti o obaveznom vojnom roku čovjek poželi da dođe do rata, da dva debeljka konačno iz prve ruke saznaju koje je boje krv, da onoj Selak-Raspudić sin krene na svoga vršnjaka i doma dođe bez dvije noge…
Ovo jest grubo što sam napisala ali to se ovoj trojci neće dogoditi jer su oni poput Mussolinija kome je omiljena izreka bila, Naoružajmo se i krenite. Dakle, ovaj trojac sere žedan naše krvi, zato bi ih trebalo odjebati. Kako? Oružje nije naše, mi ga samo plaćamo.
Krećem na pravu temu. Počela je škola i portali su popizdili. U jednoj zagrebačkoj osmogodišnjoj školi prošle je školske godine devetogodišnji klinac najavio rat Hrvatskoj. Prebijao je djecu u svom razredu, stavljao ruku među noge, dirao svoj kurčić pa onda smrdljive male prste turao djevojčicama pod nos. Nije štedio ni dečkiće.
Sve sam ove prljave detalje saznala listajući mobitel. Očajni roditelji malih žrtava odlučili su, nakon dugotrajne borbe sa Hrvatskom, položiti oružje i ispisati iz škole svoju jadnu djecu. Jednostavno, nije postojao način kako da država Hrvatska, regionalna vojna velesila, pobijedi malog drkadžiju pa je pobila bespomoćne taoce.
Danas njihova jadna dječica pohađaju razne zagrebačke škole, prijatelji su im se rasuli, lekciju su naučili. Ne možeš pobijediti u Hrvatskoj ako ne igraš prljavo.
Očekivano, javio se naš ministar Fucks. Sedamdeset jednogodišnji ratnik rekao je da on misli, čime misli nije rekao, da se tu ništa nije moglo. Malog su drkadžiju ipak premjestili u drugu školu gdje će nekoj drugoj djeci, a možda i nekom od svojih bivših kolega, nastaviti pod nos gurati, naglašavam, devetogodišnji, pretpostavljam, neoprani kurac.
Kakve veze, pitat ćete vi mene, imaju oni Rafalei s ovim klincem? Pitam ja vas. Ako ova država ne može pobijediti devetogodišnjeg klinca i spriječiti ga da kurcem maše kako mu se digne, ako mu se uopće može dignuti, kako ćemo mi u idućem ratu pobijediti Srbe?
Znam, reći ćete, čime se ti baviš? Pusti na miru Hrvatsku, to je ionako zemlja za kurac. Slažem se. Ali za devetogodišnji, za devetogodišnji kurac? Jebote! Čak ni ja u to ne mogu povjerovati.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)