Odluka pobunjeničkih općinskih vlasti T. Korenice 26. 3. 1991. o pripojenju NP Plitvička jezera tzv. SAO Krajini, donesena je i usprkos tome što se teritorij nacionalnog parka proteže i na području općine Ogulin (Saborsko). Dva dana poslije je milicija SAO Krajine zauzela Plitvice. Hrvatske vlasti reagirale su slanjem specijalnih postrojbi policije „Lučko” i „Rakitje” koje su 31. 3. na Uskrs razbile barikade, potjerale najveći dio pobunjenika i uhitile njih 29. Pala je prva žrtva hrvatske borbe za samostalnost, policajac Josip Jović, a poginuo je jedan pobunjenik. Područje Plitvica potom je zauzela JNA i ondje uspostavila tzv. „tampon zonu” između sukobljenih strana.
Specijalci PU Karlovac postavili su 31. ožujka široki vanjski prsten oko područja akcije na Plitvicama. Najzahtjevniju zadaću održavanja vanjskog prstena imao je vod Ogulin koji je krenuo u noći 31. 3. u 2 sata, prošao bez borbenih djelovanja kroz pobunjenički Plaški i oko 3 sata postavio položaje na ulazima u Saborsko. Cilj je bio zaustaviti moguće skupine pobunjenih Srba iz Plaškog koje bi krenule pomoći pobunjenicima na Plitvicama, kao i onih koji bi bježali s Plitvica prema Plaškom. Istog dana su u Plaškom zarobljeni pripadnik specijalne policije koji se zakasnio pridružiti vodu, dva djelatnika službe državne sigurnosti iz Karlovca i vozač (Raguž, Godić, 2020). Dolazak su prethodno najavili čelniku PI Plaški Dušanu Latasu. Na barikadi su propušteni, a u policijskoj ispostavi zatječu Latasa i policajce sa zvijezdama petokrakama na kapama. Ubrzo se oko stanice okupilo preko stotinu ljudi.
Istog dana su pravoslavni vjernici slavili Cvjetnu nedjelju. Liturgiji u Plaškom trebali su prisustvovati čelnici SDS-a Jovan Rašković i Jovan Opačić. U Plaškom se već prije crkvene proslave saznalo za akciju na Plitvicama i kako ima poginulih. Vikalo se da su hrvatski policajci došli ubiti Raškovića. Predsjednik MZ Plaški, Nikola Medaković zahtijevao je da se četvorica zarobljenih pretresu i predaju oružje. Iz Knina je u Plaški telefonski prenijeto naređenje Milana Martića da se zarobljeni MUP-ovci pokušaju razmijeniti za uhićene u sukobu na Plitvicama. Nakon neuspjelih pregovora Medakovića s PU Karlovac, Martić je navodno naredio da se zarobljenici prebace u Knin, a ako to ne bude moguće – likvidiraju. Ipak, sutradan su prevezeni u Josipdol i pušteni (Strižić, 2013).
Kako je najavljeno, u Plaški su 31. 3. stigli Rašković i Opačić. Pojedinci su od Raškovića zahtijevali oružje, na što im je odgovorio da nije vođa za rat, oružja nema i ono nikome ne treba. Istog dana na „krvavi Uskrs“, na barikadi kraj Vojnovca smrtno je stradao Stevo Radošević. Ondje je s martićevcima kontrolirao promet i zaustavio policajca Sekulu Tomića, srpske nacionalnosti, kojemu je naređeno da iziđe. Tomić, rodom iz Drežnice, ranije je službovao u PI Plaški, ali je odbio prijeći u Miliciju SAO Krajine i prešao na rad u PS Ogulin. Na barikadi je bio i Đuro Kraguljac, od ranije u sukobu s Tomićem. Kraguljac je rekao čovjeku do sebe: „Sreži ga“. Tomić je reagirao i s dva hica smrtno ranio Radoševića i uspio pobjeći (Štefančić, 2019). Radoševića, koji je preminuo na putu do Plaškog, okupatorske vlasti proglasile su „prvom žrtvom naroda Plaščanske doline“ i posmrtno ga odlikovale.
Tijekom noći uklonjene su barikade na području Plaškog. Kasnije su postavljene nove, uz učestala pretresanja i prijetnje smrću, a vozač autobusa je pretučen. Iz Saborskog u Ogulin i obratno otada se išlo preko Slunja i Primišlja. Utjecajni Srbi koji su se zalagali za mir i suživot bili su meta srpskih ekstremista koji su u Plaškom ubili Dragana Šumonju „Žagara“, osnivača SDS-a u Plaškom koji je napustio stranku, te Milana Vukasa, bivšeg direktora HE Gojak. Njegov sin Goran kasnije je poginuo kao pripadnik HV-a. Pobunjeni Srbi su u ljeto 1991. dobili oružje JNA iz skladišta u Delnicama, Oštarijama, Slunju, Otočcu, Gospiću, Sv. Roku i Perušiću, dok je većina zapovjednog kadra JNA s tog područja pristupila pobunjenicima.
