Udruga Radost na društvenim je mrežama objavila zahvalu maturantima Gimnazije i strukovne škole Bernardina Frankopana, generacija 2024-2025.g. U njoj navode:
“Uime Udruge Radost i svih naših članova, od srca vam zahvaljujemo na vašoj plemenitoj gesti i donaciji.
Ovo nije samo financijska pomoć – ovo je znak da ste izrasli u odgovorne mlade ljude, ispunjene empatijom, razumijevanjem i sviješću o važnosti pomaganja onima kojima je to najpotrebnije.
Vaš čin govori više od riječi – pokazuje da imate veliko srce i da ste spremni činiti razliku u društvu.
Vaša podrška za nas znači mnogo, jer uz ovakve mlade ljude kao što ste vi, budućnost izgleda svjetlije i humanije.
Neka vas život vodi stazama uspjeha, ali neka vas uvijek krase ljudskost i solidarnost koje ste danas pokazali.”
U nastavku su podijelili i tekst organizatorice humanitarne akcije, Luči Vukelić, pod naslovom
“Humanitarna akcija maturanata 4.b Gimnazije i strukovne škole Bernardina Frankopana”.
“Shvativši da se bliži kraj našeg srednjoškolskog razdoblja, krenula sam razmišljati kako bismo mogli organizirati akciju prikupljanja sredstava za potrebite. Sakupljanje plastičnih boca i limenki činila mi se kao dobra ideja jer svakodnevno po hodnicima škole možete vidjeti učenike sa bocom soka u ruci.
Isprva nisam znala kome bi se novci donirali, ali odlučila sam pitati nekoliko prijateljica iz razreda misle li da je to dobra ideja. Dobila sam potvrdne odgovore, nakon čega sam , zajedno s prijateljicom Kajom Jerak, ideju predložila svom 4.b. Razred je ideju prihvatio s oduševljenjem. Sljedeće jutro razrednici smo predstavili naš plan, a ona nas je podržala te našu ideju iznijela ravnatelju. Škola nam je predložila da prikupljeni novac doniramo Udruzi Radost. U akciji su nas podržali i ostali maturanti. Par dana kasnije, nekoliko nas iz razreda doneslo je vreće, motivirajuće citate te plakate. Vreće smo postavili u svaki hodnik škole, a već sljedeći dan plastične boce su krenule puniti vreće. Gospođama koje rade na prebrojavanju boca postali smo stalni gosti. Tete čistačice pazile su da vreće budu na svome mjestu, profesori su nam pružali poticaj, a mi smo, uz malo organizacije, truda i volje, sve ostalo odrađivali sami. Motivirali smo djecu, roditelje, susjede i kolege da se priključe akciji. Smatram da smo ovom inicijativom pokazali da imamo empatije za one kojima je pomoć potrebna. Kako se humanitarna akcija privodila kraju, jedina naša želja bila je da budemo primjer drugim generacijama da i oni učine isto.
Prikupivši novac, osjetili smo ponos i sreću što smo uspjeli u svom naumu jer kako je rekla Majka Tereza: „Nije važno činiti velike stvari, već male stvari velikim srcem.“