Armija iz narodne postaje velikosrpska vojska i otvoreno avionima i tenkovima napada hrvatske snage. Odlaskom iz Oštarija više nije imala objekte na slobodnom teritoriju općine Ogulin. Spriječena je mogućnost spajanja snaga JNA i pobunjenika iz slunjskog poligona i Plaškog s vojarnama u Skradniku, Oštarijama i Ogulinu.
Nakon prvog napada na Saborsko 5. 8., u Zagrebu se osniva Zavičajni klub Saborsko koji skuplja oružje i daje kamione za konvoj. U rujnu je legalizirana i ustrojena Samostalna satnija Saborsko od 102 dobrovoljca, uglavnom Saborčana iz Zagreba, Rijeke i drugih mjesta. Na dan 25. 9. kada Vijeće sigurnosti UN-a uvodi embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme, satnija Saborsko se konvojem iz Zagreba probija preko Stajnice, Glibodola i makadamske ceste iznad vojarne JNA u L. Jesenici. Zarobljava 9 pripadnika TO Plaški, među kojima i načelnika štaba potpukovnika Bocu. Kasnije su razmijenjeni za trojicu Hrvata, od kojih dva uskoro ginu. Hrvatskoj strani je tijekom pregovora prešućeno zarobljavanje 3 branitelja Saborskog, prebačenih u Korenicu i logor Manjaču.
Konvojem u Saborsko stižu brašno, ulje, šećer, lijekovi, mine, streljivo i oružje, od čega dio preuzimaju branitelji slunjske općine. U Saborskom se osniva Krizni štab na čelu s Lukom Hodakom. Obrana se objedinjuje u Ratnu jedinicu Saborsko na čelu s Markom Krizmanićem. U golemom postotku čine je Saborčani, uz nemali broj maloljetnih branitelja i dvije braniteljice, dok civili pomažu po svojim mogućnostima. Obranu otežava dužina sela od 8.5 km. Malobrojni branitelji bez profesionalnog vodstva i prethodnog ratnog iskustva kružnom obranom pokrivaju preveliki prostor. No, koriste prednost domaćeg šumsko-planinskog terena te se služe i gerilskim taktikama.
Dolaskom konvoja, broj branitelja Saborskog premašuje 200, od čega je do pada mjesta oko 50 poginulo i teško ranjeno. Neprijateljskim snagama su branitelji Saborskog od početka rata do pada mjesta nanijeli oko tri puta veće gubitke. Branitelji velike uspjehe, ali i najveća stradanja imaju na širem području Kuselja u smjeru Plitvica. Dugotrajna obrana Saborskog i slunjske općine uvelike je rasteretila ogulinsku i karlovačku bojišnicu te oslabila JNA i pobunjenike na ličkom ratištu.
Krajem rujna se izbjegli s područja Cerovnika, Modruša, Carevog Polja i Josipdola vraćaju iz Ogulina u svoje domove. Popravljaju se oštećene kuće i objekti. Na snazi su odredbe o policijskom satu i zamračivanju. Ogulin je u predvečer pust. S mjesec dana zakašnjenja, u Ogulinu 30. 9. počinje nastavna godina, prekinuta nakon samo 2 radna dana, zbog opasnosti od napada. Medicinsko osoblje obilazi položaje branitelja na Kapeli, Radošiću, Pitomom Javoru, Cerovniku i Modrušu. Teže ranjene prevozi u bolnicu, koja u ratnim uvjetima radi u podrumu, gdje se umiralo i rađalo. Ambulanta u Josipdolu radi 24 sata.
JNA 3. 10. raketira odašiljač Mirkovica. Od posljedica ranjavanja gine branitelj Zlatko Petrušić. Branitelji su odbili pješački napad na objekt, za čije su zauzimanje prema iskazu zaduženi vojni obveznici obučeni u Pančevu.
Logistika Slunjana i Saborčana u Zagrebu organizira drugi i posljednji konvoj. Probija se 24. 10. preko Glibodola do Saborskog i Slunja, usprkos vatri minobacača iz L. Jesenice koja ranjava dvojicu. Veći dio konvoja namijenjen je i dopremljen u Slunj. Njime u Saborsko s nekoliko naprtnjača sanitetskog materijala i lijekova iz ogulinske bolnice dragovoljno dolazi dr. Josip Zorko, jedini liječnik koji skrbi za ranjenike i narod do okupacije sela.
U rujnu i listopadu 1991. poginulo je 14 branitelja i 3 civila iz ogulinske općine.
