Priča o najvećem hrvatskom heroju Domovinskog rata razvlači se po hrvatskim portalima kako se u moje vrijeme razvlačila prljava žvaka.
Mladi ne znaju da za vrijeme Tita nije bilo ni žvaka pa bismo jednu sivu grudicu noću čuvali u šalici šećera, danju u ustima.
Kako smo preživjeli žvakanje komadića blata? Na isti način na koji preživljavamo prljavo hrvatsko pravosuđe i kriminal lažnih heroja.
Kratko i jasno. Što je učinio, ne hrvatski kraljević nego hrvatski car Marko?
Kupio je komadić krova susjednog nebodera, kako, jebote, postao suvlasnik u idealnom dijelu, ušao u posjed čitavog krova.
Na njemu je izgradio bazen i kapelicu da se umili Bogu dragome u slučaju frke.
I bi frka. Jedan od suvlasnika krova popeo se na njega. Sa sobom je poveo novinarku i snimatelja, po zakonu je smio povesti i tri ljubavnice i četiri rotvajlera.
To je i njegov krov, to je i krov svih stanara koji žive ispod bazena.
Jebiga. Što je dozvoljeno dragovoljcu i pijevcu nije volovima koji čekaju da ih istuširaju tone ladne vode.
Zašto je ova priča samo meni jasna? Zato jer sam bila suvlasnica nekretnine, u posjedu je bio jedan gospodin. I? Ja Nitko i Ništa smjela sam u svako doba dana i noći upasti na gospodinov posjed i tamo raditi što me je bilo volja. To sam i činila.
Gospodinu Posjedniku nije palo na kraj kurca da me tuži jer je idealno vlasništvo zajebana priča.
Zašto suvlasnici onog krova nemaju pravo penjati se na njega, organizirati parti kad Šmajser nije vlasnik nego suvlasnik kao i oni? Što to Šmajser nema, što to Šmajser ima?
Šmajser nema vlasnički list, Šmajser ima Turudića.
Piše: Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)