Neki dan mi došlo… odem po nju, u najlonu je držim… nema preklopa… očuvana, nikad plaćeno s njom… sjaji se ka pasja jaja.
Došao ovaj euro, jebosamu majku kad moram tako reći, pa došlo i ono da mijenjamo kune u eure. Stavio ja kune na stol, reko koju da uzmem i ostavim. Bil ovu od 100… bil od 200… i onda gledam ovu od 1000… iskreno, u ono vrijeme ostaviti ovu novčanicu nepromijenjenu u eure – trebam li vam objašnjavat? Imao sam ih 4… 4 komada jel. Baš odradio jednom čovjeku neki posao oko kuće, on bio malo imućan pa veli “Evo ti 4 po 1000, ionako će u prošlost”… baš mi tako reče.
Od te 4 ostavio sam ovu za budućnost. Neću je nikad promijeniti. Ostaviti ću je sinu kao neki… neki… jebiga… ne znam… nek je ima. Interesantno je kako već sad vrijedi više, jer 2 su mi čovjeka nudili 300 eura za nju jer je oni baš žele. Svake godine vrijediti će više… al iskreno, nikad više neće vrijediti kao što je vrijedila.
Toliko sam ju rijetko puta viđao da u ona stara vremena, kad bi ju dobio na plaći… nisam znao kud s njom. Nema kioska, trgovine, kafane… gdje djelatnici nisu vrtili očima kad bi ju vidjeli. “Ma nema šanse”… tako bi govorili… “Što da ti vratim?”… nju kad bi izvuka, svi glavu okretali, problem imali… kako kusur vratiti. Znao sam biti i nevjerni Toma. Kad bi je dobio, okretao bi je ka suncu da vidim jel prava. Ne znam jeste li vi ikad to radili.
Kad se samo sjetim izlazaka i tih rijetkih trenutaka kad bi s ovom novčanicom izašao van. Jebo ti Donalda Trumpa, Elona Muska i Putina zajedno, kako li sam se ja osjećao s njom u džepu. Izlazak ka iz onog filma Mamurluk… ne sjećaš se ko su ti roditelji… drugi dan gurneš ruku u džep… a ono u džepu još ti ostalo 550 kuna.
S 450 kuna si se doslovno rasuo na proste faktore… u tih 450 stalo i gorivo i cigare i cuga i harmonika i taxi.
Vele da brojevi govore sve, pa da tako i završimo
450 kn = 59 eura
Kako ono vele… “Pa ti vidi!”