Riječi kojima ću danas baviti nisu ni prve ni jedine koje hrvatski izvorni govornici više pravo ne razumije, pa ih i upotrebljavaju pogrešno. Vidi se to po tome što iz konteksta razabiremo što su htjeli reći, no izborom riječi nisu rekli to nego nešto drugo. Tako i učenici sveudilj pišu zadaćnice umjesto zadaća, ne znajući – ni oni, a očito ni njihove učiteljice, pa ni novinari koji pišu o školstvu – da je zadaćnica bilježnica, teka, a zadaci ili sastavci u njoj jesu zadaće.
U isto kolo uhvatila su se i dva glagola – unajmiti i iznajmiti – kao da su sinonimi, pa ih možemo zamjenjivati po miloj volji. No nisu, pa to, dakle, ne bismo smjeli činiti.
Često čujem da su studenti iznajmili stan, a kontekst, koji i inače služi umanjivanju zabuna i nesporazuma, jasno govori da je trebao biti upotrijebljen glagol unajmiti. Naime, prije toga ti su studenti živjeli negdje drugdje, pa su, došavši u grad u kojem će studirati, morali naći smještaj. Dakle, ako stan nemate, a treba vam, pokušat ćete ga unajmiti od onoga koji stan ima, ne treba mu za vlastite potrebe, pa vam ga je voljan iznajmiti. Ne znam je li prevlast glagola iznajmiti nad glagolom unajmiti potekla odatle što ima više iznajmljivača (soba, stanova, garaža, poslovnih prostora) od unajmljivača. Znam samo da je glagol unajmiti u debelom povlačenju, a to stoga što su se u glavama izvornih govornika ova dva, značenjem oprečna, glagola jednostavno izjednačila. Manje nesporazuma postiže se boljim znanjem. A nije teško naučiti: ako nemaš stan, a treba ti, nastojat ćeš doći do njega tako da ga od nekoga unajmiš. Ako imaš stan koji ti trenutačno ne treba, nastojat ćeš iz toga izvući korist i ustupiti ga za novac onomu tko ga nema, a treba mu – dakle, iznajmit ćeš mu ga. Dakle, iznajmiti znači ustupiti komu neki prostor kojim se trenutačno ne služiš za neku naknadu; unajmiti pak znači uzeti privremeno neki prostor koji nemaš, a treba ti, i opet uz neku naknadu. Kratko i jasno. No baš nam to, čini se, najteže ulazi u glavu.
Iznajmiti ili unajmiti
