U vrijeme oko pandemije COVID-19 gdje su obitelji i djeca više bila kod svoje kuće, povećalo se i vrijeme provođenja pred raznim ekranima, kao što su laptopi, mobiteli, televizori. No, neka djeca i mladi i u uobičajenim okolnostima previše vremena provode pred ekranima, što dovodi do raznih posljedica.
Često vidimo djecu, pa čak i male bebe, kako se zabavljaju gledajući u pametne telefone, tablete i druge ekrane, a ono o čemu mnogi roditelji ne razmišljaju je, da vrijeme provedeno ispred njih, može ostaviti velike posljedice po dječje zdravlje.
Često koristimo novi izraz “ekranizam”, koji označava negativne utjecaje ekrana na mozak.
Djeca koja su predugo izložena ekranima počinju se zatvarati u sebe, imaju problem sa komunikacijom, govorom, pažnjom, koncentracijom i slično, a ako se na vrijeme ne prepoznaju negativnosti koje su nastale uslijed prekomjernog provođenja vremena ispred ekrana, to može imati mnogo veće posljedice.
Pokazalo se da postoje određene poteškoće u onome što dijete “daje od sebe”. To je primarno govor, a potom koncentracija, fokus, budnost ili suprotno od toga – sanjarenje. Pokazalo se da postoje određena odstupanja od djece koja po rođenju nisu neurorizična, a u prvim godinama života, do treće, vide se podbacivanja. Pored svih dosadašnjih dijagnoza kojima se bavimo, a ciljano se misli na dijagnoze iz spektra pervazivnog razvojnog poremećaja, takvo dijete ne spada u tu kliničku sliku, a na ponašajnom planu jako je slično poteškoćama iz spektra autizma.
Negativni utjecaji ekrana
Nažalost, veliki broj djece provede pred ekranima i po 4 – 5 sati dnevno. Vrijeme provedeno na ovakav način može imati dva negativna utjecaja.
Prvi je to da dijete uvježbava ono čemu je izloženo. Ako je dijete u ranoj životnoj dobi izloženo ekranima, ono uvježbava komunicirati sa ekranima. U prvim kontaktima djeteta sa ekranom, ono pokušava uspostaviti komunikaciju sa sadržajem u njemu. Budući da ono što je na ekranu ne uzvraća, dijete se počne zatvarati u sebe jer ne dobiva odgovor u komunikaciji. Kasnije tu imamo kliničku sliku koja izgleda kao “orjentiranost prema sebi”, što mi često čujemo kao pojam sanjarenja.
Dijete tada razvija “unutrašnje svjetove”, koji su neovisni o onome u kojem žive.
U ranoj životnoj dobi je naučeno da u ekranu postoji jedan svijet, a dijete za sebe razvija drugi svijet i ta dva svijeta između sebe ne komuniciraju. To je velika šteta ekranizma. Dijete nije naučilo komunicirati uz ekran, jer ekran se ne usklađuje sa djetetom i ne prati njegovu komunikaciju, pa je onda dječji mozak uvježban u isključivanje. Kada vidimo da se to otelo kontroli, da dijete ne vidi drugu djecu, povlači se u svoje svjetove i kutke, ili kada mi nešto pričamo a ono nas ignorira, ne obraća pažnju na braću i sestre, nove goste i slično, onda je situacija alarmantna.
Druga negativnost koja proizilazi iz ekranizma, je to što je dijete zbog vremena koje je provelo ispred ekrana propustilo mnogo toga. Odnosno, pored toga što je mozak djeteta bio jednosmjerno stimuliran u ranom životnom periodu, druga je šteta da svi ostali centri nisu bili stimulirani. Roditelji nama psiholozima često dođu nakon nekih drugih obrada koje budu uredne, te im nije jasno zašto njihovo dijete npr. ne komunicira. Zdrave stanice u mozgu, zdravi neuroni su tek materijal koji se može iskoristiti za uredan kognitivni razvoj. No, neće sami od sebe. Ako imate materijal za kuću, ona se neće sama sagraditi. Materijal može propasti. Iako ste imali sve, nemate kuću. Tako je i za zdrave stanice u mozgu, jer one ne znače uredan kognitivni razvoj. Nužan je podražaj iz okoline.
U ranoj životnoj dobi djeteta postoje optimalne faze razvoja i periodi kada se treba uspostaviti sposobnost pažnje, koordinacije govora, mišićne ekspresije, uspostavljanja kontakta vidom i slično.
Naš mozak je dio prirode i on funkcionira po zakonima prirode. Postoje točno određeni periodi u razvoju djeteta što se u kognitivno-mentalnom planu razvija svaki mjesec. Zna se koje sposobnosti djeteta se u kojem mjesecu života razvijaju, ali neće same od sebe, već uz podražaj iz okoline. Ako dijete ostane pod staklenim zvonom, izolirano od tog podražaja i previše vremena ispred ekrana, neuroni se međusobno ne povezuju sami od sebe. Da bi se te stanice u mozgu povezale, nastaju sinapse, mreža neurona, a mreža neurona je sposobnost. Prvi korak u tome nedostaje zbog ekranizma, a to je stimulacija iz okoline, plus jednosmjerna stimulacija koja dijete okreće prema njemu i zatvara ga, gdje imamo autističnu sliku i usporen jezično-govorni razvoj.
Važno je i u cijeloj procjeni djeteta vidjeti je li njegovo ponašanje uzrokovano navedenim razlozima, ili se radi o autizmu, a kako smo rekli imaju slične ponašajne tegobe, odnosno bez mimike lica, bez kontakt očima i smetnje u emotivnoj sferi. Pokušaj da se od djeteta uzme uređaj, izazivaju krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je u dijelovima .
S druge strane, autizam je dio tzv .skupine pervazivnih razvojnih poremećaja, a vrlo pojednostavljeno rečeno , prisutne su promjene u glavnim područjima razvoja :govor, komunikacija i socijalna interakcija. Odnosno takvo dijete ne pruža kontakt očima, ne reagira na svoje ime ili na glas bliske osobe (kao da je gluho), ne uzvraća mimiku lica, ima nerazumljiv govor,prisutna je neuobičajena vezanost za objekte ili dijelove objekta te ponavljajuća (stereotipna) ponašanja .
Upravo iz navedenih razloga, tijekom susreta s djetetom i roditeljem radimo sveobuhvatne dijelove procjene, kako bismo otkrili razloge ponašanja djeteta onakvo kako ga vidimo i kako ga roditelj opisuje .
Nadalje, dokaz da ekrani i igranje igrica imaju svoje dalekosežne posljedice, potvrđuje i činjenica da je poremećaj u igranju videoigrica postala službena dijagnoza i klasificiran je kao poremećaj. Na taj način ovisnost o igricama definiramo kao izostanak kontrole u igranju, ima svoje uzroke u učestalosti, intenzitetu, trajanju i simptomima (preokupuiranost igranjem, povlačenjem u sebe, nemogućnost prestanka igranja, osoba gubi interes za ostale aktivnosti, nastavlja igrati unatoč posljedicama, imaj sukobe s drugima kao rezultat igranja i slično).
Naravno da ne treba roditeljima govoriti da zabrane računalo jer to u ovo doba nije rješenje. Nego se treba usmjeriti zašto mlada osoba ne radi ono što je razvojno prikladno (npr. ne izlazi, nema društva i sl.) nego radije igra igrice i pokušati joj pomoći u prestanku istog.
Ukoliko ste se pronašli u prethodno opisanom tekstu, obratite se s povjerenjem za procjenu i daljnji tretman!
Psihologinja Ines Galetić Žagar, mag. psych
Kognitivno-bihevioralni terapeut u superviziji
Vl. LOVRIS za psihodijagnostiku i savjetovanje
Kontakt: 099/789-7855
[email protected]
inbox Facebook stranice Lovris za psihodijagnostiku i savjetovanje
