Stambeno pitanje građana smještenih u hostelu Arena, koji su u potresu u Zagrebu ostali bez svojih domova, još nije trajno riješeno. Dodatni nemir izazvali su telefonski pozivi i obavijest na vratima da neki od njih hostel moraju napustiti u roku od 48 sati. Iako je ta odluka naknadno stavljena izvan snage, i to do početka prosinca, oni i dalje ne znaju kamo će i što će, jer njihove nekretnine nisu obnovljene.
Silvija Bedeničar jučer je primila telefonski poziv, no ne i pisano obrazloženje. Do sutra u podne s maloljetnim sinom i roditeljima mora napustiti hostel jer nije podnijela zahtjev za konstrukcijsku obnovu. Emocije su uzavrele.
- Jedina službena obavijest je zapravo ova ovdje, nije zakonita, na koliko se to ljudi odnosi, što se događa: ne znamo točno, neki još niti nisu dobili pozive, rekla je.
- Užasno, poniženo, kao pas kojeg će izbaciti na cestu samo tako, što i je slučaj. Ja i dalje tražim crno na bijelo, kako moj stan nije gotov do kraja, kako da se uselim u hladan prostor sa maloljetnikom i dvoje starih roditelja, dodala je.
Za njih od sutra nema ni toplih obroka. Ogorčeni su i oni koji zasad ostaju u hostelu, očekuju više ljudskosti i razuma. - Ja sam dobila stan koji nije stan, na tavanu sa 85 godina, ja na tavan ne mogu hodati, bolesne noge imam. Platit ću pa da nemam za kruh, razumijete, tu ću biti jer je tu sve prilagođeno mojim godinama, kazala je Đurđica Brajković.
- Ja sam u kategoriji najmoprimci, dobila sam obavijest da moram iseliti 19. studenog, objasnila je Božena Bogadi Miletić.
- Strašno, ja sam već mjesec dana na lijekovima za smirenje, ja sam majka maloljetnig djeteta. Ljudi idu plačući s vrećicama jer ne znaju gdje, pod savski most očito, zaključila je Martina Spajić.
Vlasnicima nekretnine nisu obnovljene pa najmoprimci i podstanari, tvrde, nemaju izbora. (Ruža Ištuk/B.B.B./Dnevnik/HRT/Hina)
