Što je ljudski život?

Kada je Vice Batarelo, predsjednik udruge Vigilare, koja je aktivistička udruga građana za promicanje sudjelovanja građana u civilnim i političkim sektorima društva i očuvanje dostojanstva i prava pojedinca, obitelji i vrijednosti života jučer izjavio da i silovana žena mora roditi začeto dijete jer – više nema pobačaja! To su zaključili i nazovi političari kao što su Ladislav Ilčić iz HRAST-a i GROZD-a, tu je i pomalo sumnjiva Željka Markić iz građanske inicijative U ime obitelji (sumnjiva zbog svojevremenog sudjelovanja u Helsinki watchu), kao i niz drugih manje glasnih ljudi desne političke opcije.
Donekle razumijem Željku Martić jer je ženskoga spola i roda, ali kud su zalutali ovaj Ladislav Ilčić i posebno Vice Batarelo, koji očito ne mogu razumijeti žensku anatomiju, a da ne kažem žensku duhovnost.
Zato ću ponoviti neke dijelove svoje prve kolumne na ovom OGportalu od 15. ožujka ove godine, da ste vi sigurno čuli za jedan „pokret“ kršćanskih konfesija i islamske vjerske zajednice na ovim prostorima, kojega je organizirala Hrvatska biskupska konferencija, odnosno njena komisija Iustitia et pax, povodom „stvaranja“ crkvenog zakona o zabrani pobačaja po svaku cijenu. Zaključili su to biskupi koji su prisegnuli bogu da će se svakako držati celibata, biskupi koji nemaju saznanja o ženskom tijelu, a još manje o stanju njenoga duha od začeća ploda do rađanja.
Sveto pismo ni u jednom svom dijelu ne spominje da vjersku službu ne može vršiti oženjen čovjek, već je celibat izmislio neki papa Grgur VII tek u 11. stoljeću, a vjerojatno njegovi impotentni sljedbenici su ga ukrasili duhovnim mislima kao recimo; „Celibat je zasigurno veliko bogatstvo i blagoslov u katoličkoj Crkvi, jer svećenicima omogućava da se u cijelosti predaju službi kraljevstva nebeskoga“. Ili; „Crkva je pak svjesna koliko milosti Bog daje preko celibata onima koji ga iskreno žive i kolika je prednost kad se svećenik nepodijeljena srca predaje u službu Bogu i ljudima“. Ovi umjetnici koji ukrašavaju celibat nisu primijetili da zbog tog celibata većina svećenstva živi u grijehu prema nekoliko božjih zapovijedi, a da ne spominjem i nekoliko glavnih grijeha. Krv nije voda koja utaži žeđ i opere svaku prljavštinu (osim obraza naravno), krv održava tijelo i život i često zalazi i tamo gdje nije dobro došla onima koji su se obvezali na celibat.
Iz svega ovoga proizlazi da je Crkva organizirana za duhovnu obnovu čovjeka i da treba biti odvojena od sekularne države. Ta i Isus je rekao: Bogu božje, a caru carevo. I on sam je odvojio državu od Crkve. I da se biskupi drže Isusova nauka ne bi se gurali u škole, politiku, zakonodavstvo. Uživali bi mirno u svojem grijehu, ne bi plaćali porez i bili bi veći katolici od pape.
Ali se ne bi usudili uvjeravati trudnu ženu da čini ubojstvo ukoliko iz bilo kojeg opravdanog razloga bude primorana na pobačaj. Ne bi uvjeravali silovanu ženu da mora roditi takav plod ili da mora roditi dijete koje nije sposobno za život. Medicina je napredovala, ljudi su obrazovaniji, a znanost i čovjeku i ženi daje sigurnost da sami mogu odlučiti što je za njih najispravnije. A grijehe neka ispaštaju grješni.
Ovi koji smatraju da je pobačaj ubojstvo zaboravljaju da je pravo ubojstvo, i to s predumišljajem, kada mladića od 20-ak godina političari pošalju na ratište s blagoslovljenom puškom kojom će ubiti svojega vršnjaka na drugoj strani bojišta, ili će biti ubijen on sam. I to zreo čovjek sa životnim idealom u kojega su roditelji uložili sav mogući trud i ljubav da počne i nastavi živjeti!
O toj fazi života trebamo razmišljati, a ne prisiljavati roditelje da će primoranim pobačajem postati ubojice. Ubojice su oni koji zrele ljude s arsenalom oružja šalju u rat da bi ubijali. S bilo koje strane – svejedno je.
Piše: Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Komentari