Aktualno Kolumne Pogled sa strane S vama kroz svaki dan

Nogomenta balada

Kako je lijepo bilo živjeti od 15. lipnja do 15. srpnja 2018. godine kada je naša nogometna reprezentacija harala nogometnim stadionima Rusije u nadmetanju loptom, kao najvažnijom stvari na svijetu! Prepustili smo se trpljenju svaki treći dan gledajući što će napraviti Modrić, Lovren, Perišić, Brozović, pa neki Subašić pri izvođenju penala, pa ostali naši mladići i oni stariji. Kako će Dalić sastaviti momčad, kako će ih psihički pripremiti, hoće li izdržati oni ili mi? Hoće li izdržati naša predsjednica države Grabar Kitarović, premijer Plenković, a posebno predsjednik Sabora Jandroković? Kakvu će poruku uputiti reprezentativcima?

U nedjelju 15. srpnja doživjesmo završetak. Skupinu „smrti“ smo prošli kao Urugvaj i Belgija, sa sve tri pobjede. Osjetili smo posebni naboj gledajući naše igrače kako su svladali abecedu pobjeda zahvaljujući novom izborniku Zlatku Daliću. Bili su to isti oni igrači koji su se vukli po terenu nakon prvog primljenog gola i izražavali nemoć zahvaljujući bivšem izborniku Čačiću. Taj pak, niti je znao, niti smio voditi momčad, već su to za njega odrađivali korupcionaši mamići, vrbanovići, šukeri. Kada je nedavno, za vrijeme prvenstva, na HRT-u onaj novinar Blažičko ustvrdio što je to Dalić napravio kada mu je Čačić predao isti sastav momčadi, besmrtni Ćiro ga je svojski napao! Dalić je od Čačićeva sirova tijesta u nekoliko mjeseci ispekao predsjedničinu tortu!

Nakon laganog ulaska u osminu finala dočekao ih je put kroz trnje. Sve jedna utakmica teža i draža od prethodne; Danska, Rusija i prepotentna Engleska! Nih smo ostavili ispred EU-a, za Brexit. Totalni exit priredila im je naknadno Belgija pobjedom za brončanu medalju.

Finalna utakmica s Francuzima bila je tragedija. Zaslužili smo dobiti ju, staviti točku na „I“. Koliko smo imali sreće protiv Danaca i Rusa, ovdje nas je potpuno napustila. Nesmotreni prekršaj pa gol, izjednačenje, penal koji se ne sudi i nesreće u nastavku. Ipak, postigli smo u nogometu najveći rezultat koji ćemo dugo pamtiti i koji ćemo teško ponoviti! Avers naše srebrne medalje s nogometnog svjetskog prvenstva 2018. ima zlazni sjaj. Ali revers je potamnio.

Potamnili su ga isti oni koji su aversu dali zlatni sjaj, no i oni koji su ubijali dosadu i provocirali hrvatsku javnost svojom prisutnošću. Možete li zamisliti da je cijelo prvenstvo pratio izdajica države Ivo Sanader, kojemu je liječnik dao potvrdu da nije sposoban pratiti svoje suđenje za pljačku i korupciju, a dobio je akreditaciju za VIP ložu na stadionima Rusije. Kako protumačiti da je akreditaciju dobio i Tomislav Horvatinčić, višestruki učesnik kaznenih djela i ubojica sa sinkopom.

Posebna priča odnosi se na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Takvo ponašanje nismo zabilježili ni kod jedne navijačice u gledalištu i izvan njega, a navijačice nemaju ni protokola. Tako se blesirati tvrdeći da voli sport, posebno nogomet, plesati, pjevati, a posebno grliti i ljubiti igrače u svlačionici. Tko ne bi poželio zagrliti Subašića, Lovrena, Čorluku i slične alfa muškarce? Onako polugole, masnih i vlažih tijela, možda povećava libido kod žena, ali ako je žena predsjednica jedne neovisne države pridružene Europskoj uniji i udružene u NATO, članica Ujedinjenih naroda – to je za svaku osudu. Zašto je ljubila pokal kojega je osvojila Francuska, teško je reći, osim ako na njemu nije bilo bijeloga praha.

Pola milijuna ljudi došlo je u Zagrebu proslaviti sportski uspjeh, a na inicijativu Modrića dočekao ih je Marko Perković Thompson, neonacist i persona non grata u većini normalnih europskih zemalja. Što nisu učinili Modrić i Thompson, dokrajčio je do sada doista savršen dirigent savršena orkestra, Zlatko Dalić. Zagrljen s još jednim nacistom Velimirom Bujancem uz pozadinu ustaškog grba i crnokošuljaša s oznakom kukastog križa na rukavu. Zašto si tako nisko pao, Daliću?

Znamo da je politika ubacila naciste u euforičnost milijuna ljudi zbog jedinog lijepog što se moglo dogoditi ovoj zemlji jer, možete li zamisliti da je samo jedna petina ljudi sa dočeka nogometaša u Zagrebu krenula na Banske dvore? Kamo bi pobjegli ministri, kamo zastupnici Sabora, kuda premijer i njegovi potpredsjednici vlade? Dakle; ništa od sinergije. Probodeni smo na kraju balade!

Piše Krešimir Rendulić

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)