Aktualno Kolumne Moj stav S vama kroz svaki dan

Ljudski um i duša uvijek teže…

Znam, dakako, da svi ne biste stali u knjižnicu. A ipak sam baš to poželjela. I ne samo da vi, Ogulinci, stanete već cijela lijepa naša. Svi da čuju. Jednu dušu koja navodno ne vidi, a ipak je svima nama „videćima“ u sat i nešto obogatila život. I učinila da ponovno osjetimo treperenje vlastite duše. One koja se rado uspava, one za koju nam se povremeno čini da se zagubila u zahtjevnim prostorima svakodnevice. Jedan ljudski/književni susret bio je dovoljan da se svi mi prisutni duboko zamislimo, da nas sve prožme osjećaj kako ovaj svijet može i treba biti bolji. A ja sam se uz to zamislila i nad svojom nedavnom tvrdnjom kako su meni – što više upoznajem ljude – sve draže životinje i biljke. Odjednom je zazvučala grubo jer sam ovih dana imala priliku u Gradskoj knjižnici Ogulin slušati Seada Muhamedagića, književnog prevoditelja, publicista i pjesnika i jednoga nadasve nevjerojatnog – čovjeka.
Pitate se možda vrijedi li uopće nastaviti čitati jer vam moje ćudljivo zaključivanje nameće upit – tko zna što ću zaključiti već sutra. Zasigurno neću. A ni ostali gosti koji su u knjižnici prisustvovali obilježavanju Dana bijeloga štapa. Dugo nisam vidjela toliko dirnutih duša na jednom mjestu, mnogih sa suzama u očima. Nisu to bile suze sažaljenja zato što pjesnik pred nama ne vidi već žal što svi mi koji vidimo toliko toga nismo u stanju vidjeti, a ni učiniti. Upravo ovo je poruka s tog susreta koju sam poželjela podijeliti s čitateljima Ogportala u Mjesecu knjige.
Znam, mnogima zvuči pretjerano i misle – kad čovjek čuje jednog pjesnika kao da ih je čuo sve. Jer su svi načinjeni od istog materijala osjećajnosti i dubokoumnih misli. I što se tu sad ima posebno isticati? Ima, ima. U svijetu Seada Muhamedagića, onome kojem je svjedočio vlastitim riječima i izborom riječi drugih pjesnika te divnim glasom – kojim je povremeno i zapjevao, ima nečega prema čemu bismo svi trebali težiti. Ima mira, pomirenosti. Ima beskrajnog interesa za misli drugih ljudi. Ima volje, osjećaja životnog smisla, prijateljstva, prihvaćanja, strpljivosti, blagosti. Voli pomagati, rekao je vedro. I ima beskrajne upornosti. Kao prevoditelj specijalizirao se za austrijsku književnost, prevodi liriku, esejistiku, književno-znanstvenu i muzikološku literaturu. Prevodi s njemačkog i na njemački. Za prevoditeljski rad dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika prevodilaca te Državnu nagradu za književno prevođenje Republike Austrije. Posljednje podatke mogla bih preskočiti da je riječ o nekome drugom. Ali u svijetu ovog čovjeka knjiga je imala i ima posebno značenje, baš kao i sve ono što je uz njenu pomoć ostvario.
No knjiga bi trebala biti više prisutna i u svijetu svih nas. Zašto? Obično se kaže zato da bismo bili bolji i da bismo ovaj svijet učini boljim. To je točno, no isto tako je važno i – učiniti ovaj svijet i život zanimljivijim i podnošljivijim. Zvuči pomalo smiješno. Kako se uopće usudim ovaj svijet proglasiti nedovoljno zanimljivim? Pa ne može biti šarolikiji i ljepši. Točno. Ali oči koje ga dobro vide nisu one koje nam pomažu da se krećemo prostorom, raspoznajemo jedni druge, vidimo boju neba i zemlje. Prave, istinske oči koje ovaj svijet mogu doživjeti baš tako divnim kakav jest ne dobivaju se rođenjem. Ni u videćih ni u onih koji ne vide. Dobivaju se dušom koja se neprestano razvija. O tome je svjedočio svojom prisutnošću Sead Muhamedagić. Nakon što čujete njega poželite vidjeti i doživljavati svijet na pravi način. Poželite bolji život, drugačije, bolje ljude.
Probajte to potražiti u susretima s knjigom. Uputite u ovom mjesecu knjige i svoju djecu da se dobri, zanimljivi prijatelji mogu pronaći i u knjigama. Recite im da ljudski um i duša uvijek teže prema nečem novom, a to se ne pronalazi lako bez knjige. Upitajte ih je li im dosadno. Imaju li osjećaj da ih drugi ne razumiju? Trebaju li možda zanimljivije društvo? Ako je tako neka posegnu za knjigom. Posegnite i vi ako dosad i niste mnogo čitali. Upoznajte se bar sa djelićem onoga što ljudi riječima poklanjaju jedni drugima. Ako vam se učini da knjiga koja vam se našla u ruci (ili na ekranu!) ne valja onda to samo nije knjiga za vas. Nekome zasigurno valja. Čak i najlošija ima neku dobru riječ. A zbog onih pravih koje nas obogaćuju valja često i mnogo prevrtati po policama s knjigama. Riječi, riječi, puste riječi, mislite prisjetivši se tolikih uzalud izgovorenih riječi. Ma lako se složiti da su riječi potrošna roba, no potražite prave. Osluhnite prave riječi, misli i ljude u knjigama! Obogatite svoj i život svoje djece.

 

Piše: Jasna Grubješić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)